Nerazjašnjena ratna uloga najviših funkcionera u Doboju

Zahid Kremić, član Udruženja logoraša Zeničko-dobojskog kantona, kaže da je 8. juna 1992. godine s lisicama na rukama odveden iz svog stana u dobojskom naselju Stadion u zgradu policije, gdje je pretučen. Do jula 1992., kada je razmijenjen, bio je zatvoren u “Perčinom disku”, gdje je bio formiran zatvor za civile, te u vojnim hangarima u blizini nekadašnjeg preduzeća “Poljoremont”.

Zbog progona Bošnjaka i Hrvata, ubistava, silovanja i zarobljavanja civila na području Doboja, do sada je pred Sudom BiH, na kaznu dugotrajnog zatvora od 22 godine, nepravosnažno osuđen Predrag Kujundžić. Prema optužnici, Kujundžić je bio komandant jedinice “Predini vukovi”, koja je djelovala u sklopu Vojske Republike Srpske (VRS).

Tužilaštvo BiH smatra da su “Predini vukovi” zatvarali civile u logor “Perčin disko”, u kojem su bili izloženi svakodnevnom fizičkom i psihičkom zlostavljanju, a neki su i ubijeni.

Pred Sudom BiH u toku je suđenje i Miodragu Markoviću, bivšem pripadniku VRS-a kojem se na teret stavlja silovanje djevojčice u Doboju počinjeno u julu 1992. godine.

Za ratne zločine u Doboju, pred Haškim tribunalom osuđeni su Biljana Plavšić, na 11 godina zatvora, i Nikola Jorgić, koji je pred sudom u Njemačkoj dobio doživotnu kaznu zatvora.

Vrhovni sud u Njemačkoj je 1997. proglasio Jorgića, bivšeg komandira jedinice “Jorgina grupa”, krivim za genocid počinjen u dobojskoj regiji, dok je Plavšić u Haagu osuđena kao nekadašnja članica najužeg političkog rukovodstva SDS-a i Republike Srpske za djela koja uključuju ubistva i zatvaranje civila u logore formirane u Doboju.

Prema podacima Istraživačko-dokumentacionog centra u Sarajevu (IDC), na području Doboja je stradalo više od 2.000 ljudi, dok se 104 osobe vode kao nestale.

“Milan Ninković, Andrija Bjelošević i Milovan Stanković su najodgovornija lica, svako u svom segmentu. Istraga protiv njih vođena je po principu komandne odgovornosti za sve što se dešavalo u Doboju”, kaže Redžo Delić, zamjenik glavnog tužioca u Kantonalnom tužilaštvu u Zenici.

Tokom provođenja istrage, navodi Delić, saslušali su više od 100 svjedoka. Ninković i Bjelošević su iznijeli svoju odbranu pred istražnim sudijom Kantonalnog suda, a Milovan Stanković se nije pojavio jer u to vrijeme nije bio u Doboju.

Ovaj predmet, koji je u javnosti poznatiji kao “dobojska grupa”, Kantonalno tužilaštvo u Zenici je 2005. proslijedilo Tužilaštvu BiH, gdje je ocijenjen kao “vrlo kompleksan, osjetljiv i obiman”.

Prema Državnoj strategiji za rad na predmetima ratnih zločina, sve vrlo osjetljive predmete radi Tužilaštvo BiH, dok se osjetljivi prosljeđuju na daljnje procesuiranje kantonalnim, okružnim ili pravosudnim institucijama Brčko Distrikta. Kriteriji za ocjenjivanje složenosti su težina krivičnog djela i funkcija koju je u tom periodu obnašao osumnjičeni ili optuženi.

“Predmet je u radu. Završeno je kompletiranje dokumentacije”, kaže Selma Hećimović, glasnogovornica Tužilaštva BiH, ističući da ne može govoriti detaljnije o ovom predmetu.

Andrija Bjelošević, bivši načelnik CSB-a, u izjavi za BIRN – Justice Report kaže da “u ovom slučaju ima dosta proizvoljnosti”, ne želeći komentarisati ni navode Obrena Petrovića, načelnika opštine Doboj, koje je iznio u Haškom tribunalu na suđenju Mići Stanišiću, bivšem ministru unutrašnjih poslova RS-a, i Stojanu Župljaninu, načelniku CSB-a Banja Luka.

U maju ove godine Petrović je na suđenju u Haagu kazao: “Zvukove premlaćivanja nesrpskog stanovništva u zgradi policije u Doboju mogao je čuti i Andrija Bjelošević, načelnik CSB-a, čija je kancelarija bila na prvom spratu.”

“Suštinsko pitanje nije da li se to čulo ili ne, nego zašto se to čulo”, objašnjava Bjelošević, uz napomenu da detalje ne želi iznositi u medijima.

Raščistiti sumnje

Milan Ninković, bivši predsjednik SDS-a u Doboju, kojem je inače od juna 2004. godine, prema odluci Visokog predstavnika Paddyja Ashdowna, zabranjeno da se bavi politikom zbog sumnji da je bio uključen u podršku optuženima za ratne zločine, kaže da priprema dopis Tužilaštvu BiH u kojem će “tražiti da se predmet stavi ad acta ili da se to pokrene i raščisti”.

Ninković u izjavi za BIRN – Justice Report objašnjava da je u pitanju zabuna i da zbog ovog slučaja trpi posljedice pošto mu je Visoki predstavnik Miroslav Lajčak oduzeo lične dokumente.

Lajčak je polovinom 2007. godine donio odluku o oduzimanju putnih isprava 93 osobe, među kojima i Milanu Ninkoviću, a zbog sumnje da su povezane bilo s počinjenjem ratnih zločina ili zbog sudjelovanja u mrežama pomoći haškim bjeguncima.

“Nemam nikakve veze s ovim slučajem. Za drugu dvojicu ne znam. Oni su ipak bili komandiri policije i vojske. Kao narodni poslanik u Skupštini BiH, kad su se zatvorile komunikacije, nisam sarađivao ni sa parlamentom BiH, ni sa otcijepljenom skupštinom Srba u BiH na Palama, a i to mi se stavlja na teret”, kaže Ninković.

Objašnjava da nije jedini bio član ratnog Kriznog štaba u Doboju, ne želeći spominjati imena nekadašnjih saradnika.

“Svi smo bili članovi. Predsjednik Kriznog štaba kasnije je bio izabran u Predsjedništvo BiH, a drugi član Kriznog štaba je trenutno sudija Ustavnog suda RS-a”, navodi Ninković.

U Predsjedništvo BiH je iz Doboja 2003. godine bio izabran Borislav Paravac, koji je svjedočio na suđenju Predragu Kujundžiću, kada je potvrdio da je u maju 1992. bio predsjednik Kriznog štaba u tom gradu.

“Krizni štab je bio zadužen za organizaciju civilnog života. Nisam znao za stradanje civila. Čuo sam nešto o postojanju logora, ali se nismo miješali u poslove vojske i policije”, kazao je Paravac u oktobru 2008. godine na suđenju Kujundžiću.

Milorad Ivošević, koji je trenutno sudija Ustavnog suda RS-a, kazao je u izjavi za BIRN – Justice Report da je možda bio član Kriznog štaba u Doboju, ali da ga niko ništa nije pitao o tome.

Kao i osumnjičeni Ninković, i bivši logoraši očekuju da pravosuđe otvori pitanje odgovornosti najviših lokalnih funkcionera za ratne zločine počinjene u Doboju.

“Najlakše je sada privesti i osuditi onog običnog izvršioca koji je po naređenju uradio to što je uradio. Mali je broj onih koji su samoinicijativno činili zločine”, zaključuje Kremić komentarišući dosadašnje neprocesuiranje visoko pozicioniranih osoba.