{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Nekada su rudari u Kaknju vagonete spuštali na sebi, a kočili drvetom i papučom

21.12.2014. u 08:02
46
8
Nekada su rudari u Kaknju vagonete spuštali na sebi, a kočili drvetom i papučom
46
Rudari 21. decembra obilježavaju svoj dan, a njihova historija u Rudniku mrkog uglja Kakanj datira još iz 1880. godine.
Foto: Arhiv RMU Kakanj
Foto: Arhiv RMU Kakanj


Prva geološka istraživanja tada je obavljala Austro-Ugarska, a osnovano je i Društvo za ugljenu industriju, koje je počelo istraživanje i eksploataciju ugljenih naslaga.

Rudnik mrkog uglja u Kaknju je otvoren 1900. godine. Stručni nadzor vodio je inžinjer Rihter, a tek kasnije 1905. godine Rudnik je postao samostalan. Za direktora je postavljen inžinjer Josip Koberz, koji je u Kaknju ostao sve do 1919. godine.

Prvi radovi su otpočeli u jamama Kukače i Lisine, koje su se kasnije sjedinile pod nazivom Stara jama. Sa Lisina bila je "spuštaljka" prema mostu koji se prostirao sve do Separacije koja je bila nešto dalje od Stare separacije. Sva proizvodnja otpremana je ručno preko "ćuprije".

Druga jama bila je kod Šimića iznad starog rezervoara. Ugalj je iz ove jame spuštan niz "bremz" do stare Elektroradionice.

U početku su radnici vagonete spuštali na sebi. Kočili su drvetom i papučom. U jamama nije bilo ventilacije. Kad lagumi puknu, ljudi bi dim gonili mahanjem kaputa i vrećama. Osvjetljenja u jama nije bilo. Lampe su bile na ulje sa fitiljem. Tek kasnije su došle karbitne lampe. U vrijeme osnivanja Rudnika radno vrijeme je bilo 12 sati.

Radilo se u dvije smjene, a nadnica je iznosila 25 krajcara.

Zaštita radnika je bila nikakva. Radnici nisu imali zaštitnih sredstava pri radu. Jedino su oni koji su radili u vodi dobijali šljemove i čizme. Ishrana radnika je bila veoma oskudna. Radnici su na posao većinom nosili komad kukuruze i poneku glavicu luka, a u izuzetnim prilikama pogače, komad mesa i sira.

Socijalno osiguranje obavljalo se preko Bratinske blagajne, ali da bi radnik postao član ove Blagajne trebalo mu je da ima najmanje šest mjeseci neprekidnog radnog staža. Zdravstvena zaštita je bila krajnje neorganizovana. Ljekar je jednom, a ponekad najviše dva puta sedmično, dolazio iz Visokog i pružao ljekarsku pomoć radnicima osiguranim u Bratinskoj blagajni. O prevozu radnika nije bilo ni razmišljanja.

U Arhivi Rudnika mrkog uglja Kakanj sačuvana je "Knjiga momčadi" u kojoj se nalaze imena rudara iz 1901. godine. Knjiga je ustrojena nekoliko mjeseci poslije otvaranja Rudnika i u njoj se nalaze svi oni koji su bili osigurani kod Bratinske blagajne sa osnovnim podacima o mjestu i datumu rođenja, kao i datum stupanja u rudarski posao.

Među imenima se nalazi vrlo mali broj domaćih ljudi. To su, većinom, stručna lica koja su se prije bavila rudarskim poslovima u mjestima gdje je rudarstvo bilo mnogo prije razvijeno.

Iz "Knjige momčadi" izdvojili smo samo nekoliko imena prvih rudara u Kaknju sa njhovim osnovnim podacima: Florijan Ramšak (rođen 1852. godine u Austriji), Ibro Čajdrić (rođen 1861. godine u Zenici), Stjepan Jurić (rođen 1873. godine u Fojnici), Juro Opačak (rođen 1864. godine u Zenici), Lovro Dusić (rođen 1862. godine u Fojnici), Ante Razderk (rođen 1857. godine u Austriji), Anto Ribičić (rođen 1862. godine u Fojnici), Jozo Stojanović (rođen 1874. godine u Fojnici).

Inače, ova knjiga broji 66 radnika, ali, vjerovatno, da ih je bilo više, samo, možda, nisu bili članovi Bratinske blagajne, jer je za njeno članstvo bio potreban određeni radni staž.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: