Biće da smo vrlo blizu epiloga onoga što je Florence Hartmann, bivša glasnogovornica Haaškog suda u svojoj knjizi "Mir i kazna" tačno nazvala - Dejtonska tragedija. Bosna i Hercegovina izgleda najbliže disoluciji od 3. marta 1992. Kao da se sve raspada: kase su prazne, vlada je pala, Inzko nije smislio ništa čime bi privolio Dodika da se barem pristojnije ponaša, a više rangirani američki dužnosnici su dobili naređenje da u narednih nekoliko dana ne napuštaju Sarajevo. Da li zbog školske vježbe sigurnosti ili zbog toga što spremaju nešto krupno, zasad nije najjasnije, ali ovo što živimo jeste tragedija, uz uvijek prisutan ton lakrdije.
Prve stvari prvo, rekli bi Englezi. Dakle, da se ne lažemo i da tipovi poput Rasima Ljajića ne misle da su svi blesavi, a oni pametni: Mladić nije napuštao Srbiju, osim kad bi prelazio u Republiku Srpsku. To je i jedini eventualni "problem" s materijalom koji je objavljen na "60 minuta". Ako je, naime, stvar u vremenu nastanka snimaka, onda ispada da je tačno ono što Florence Hartmann piše na stranici 141 svoje knjige "Mir i kazna". (Citat: Brutalno ubojstvo reformatorskog premijera Zorana Đinđića 12. marta 2003. znatno je smanjilo izglede da će Mladić biti predat Haagu. (…) Mladić je svoju seosku kuću zamijenio za manje poznata skloništa. Sada se on seljaka između sedam stanova koje su mu pod lažnim imenima njegovi zaštitnici iznajmili u središtu Beograda i koje mijenja svaka dva ili tri tjedna).
A genocid?
I tačka. Kad se sve sabere, to bi bilo to. Zato nekako groteskno izgledaju ta prenemaganja srbijanskog ureda za saradnju s Haagom. Te mi smo dali te dokumente, te svi su oni nastali prije 2001. godine, te ne znamo gdje se nalazi Mladić ali činimo sve da ga uhapismo… Sve su to priče za malu djecu, jer se radi o čovjeku koji je na početku rata, kad su mu magovi zla izložili njihov plan rata i “humanog preseljenja”, jednostavno odbrusio: "Ja znam kako je to moguće napraviti, ali i vi morate znati da je za to potreban genocid." Ni više ni manje nego - genocid! Taj zastrašujući i dijabolični pojam. Istina, presuđeno da je počinjen samo na području općine Srebrenica. Ali, on zlokobno visi nad glavama onih koji određuju međunarodnu pravdu. Jer, pored dokaza da je Srbija učestvovala u ratu u BiH o kojima svjedoče zapisi Vrhovnog vijeća odbrane tadašnje SRJ, Mladićeva živa riječ bi otkrila svo licemjerje i pogreške međunarodne zajednice. S druge strane, njegov odlazak u Haag potvrdio bi ga kao mitskog heroja među Srbima od kojih ga 65% ne bi izdalo ni za milionsku cifru. O čemu, onda, govorimo? Nikakav Šešelj ni Karadžić objektivno, nisu ni do koljena Mladiću po popularnosti. Mladić je, dakle, izrazito neugodan svjedok i neko u čijoj se sudbini susreće tragika ovoga prostora i prošloga rata. Ako ćemo pravo, on je dosljedno provodio zlo smišljeno znatno prije njega. To su uradili akademici, profesori, pisci i povjesničari, u suradnji s crkvom i medijskim čaušima.
Odanost ritualu
E sad, ispitivati njegove emocije, mjeriti suze koje je prolio za kćerkom koja je počinila samoubistvo, nije najpametnije, ali neka bude dozvoljeno ispričati jednu priču. Prijatelja i kolegu, danas doktoranta zaposlenog u Uredu gradonačelnika Sarajeva, Ratko Mladić je u julu 1995. sreo u pohodu prema Potočarima. Tada ni punoljetan, moj je drug radio kao prevoditelj. Mladić ga je izveo iz stroja, pitao je li bio u vojsci i kad je dobio negativan odgovor, kazao je: "Nemoj se previše ovuda motati, ubiće te ovi moji."
Moj je kolega, za razliku od deset hiljada sunarodnjaka, ostao živ, u dobroj mjeri zahvaljujući i tom Mladićevom "ispadu". Istina, da ga je neko likvidirao usput, on bi bio samo još jedna brojka u Memorijalnom centru, ali bilo je tako kako je bilo.
Ta me je priča sve ove godine uvijek tjerala da iznova mislim o Mladiću. Šta bih s tim, mislio sam. Relativizirati zločinca koji je počinio jedno dobro djelo iz nehata? Zamagljivati istinu? Ne treba. Ali, sada se osjećam dužan kazati šta mislim nakon hiljada redaka i desetina minuta programa ispisanih o njemu. Ako se pogleda većina ostalih snimaka koji su se mogli vidjeti, on je, prosto kazano, neko ko je (ne)realnost kasarnske izolacije zamijenio novom (ne)realnošću rata (u kojem poput Bate Živojinovića koji ubija sve veće i veće grupe lažnih Nijemaca) ubija “Turke” od kojih na kraju “oslobađa” i Srebrenicu. U tom smislu on nije različit od stereotipne predodžbe koji zapadni građanin može imati o Srbima, pa i o ljudima na Balkanu, općenito. Osnovna premisa tog stereotipa koju ni prošli rat nije promijenio, je ostala. Ona glasi: "To su plemena koja se kolju svakih pedeset godina, a ostatak vremena provode u pijančevanju i švercu." Na posljednjoj slici grudvanja Mladić u jednom trenutku sklanja štap kojim se pomaže pri hodanju. Taj je film snimljen za pokazivanje onima koji diljem svijeta od Australije do Kanade, plaćaju za Mladićevu sigurnost. On zna da u njihovim očima mora ostati mit, čvrsti i snažni general, iako su stvari, rekli smo, bitno drugačije. On je, prosto, neko kome je mozak davno ispran. To što je zločinac samo dodatno otežava stvari. Jer, zamislite mladi bračni par u Utrechtu koji na internetu gleda amaterskom kamerom snimljene slike nekakve budale koja ukrug sipa rakiju iz flaše u obliku puške? "Ko su ovi kreteni, dragi?" "Ah, Balkan, draga, daj molim te prebaci na kviz!"
Magle, Vuk i Rasim
Neke od ovih stvari nije najjednostavnije shvatiti ni nama koji smo cijeli život u ovome. To je, unekoliko i razlog nešto dužeg pisanj ovoga teksta.I kad je već tako, što bi se, onda, bilo ko iz Međunarodne zajednice zavaljivao u detalje ove tako brutalne i zamršene priče? Jer, šta bi bilo da su Karadžić i Mladić uhapšeni kad je to trebalo, nakon što je potpisan taj nesretni Dayton? Šta bi bilo kad bi bilo niko ne zna, ali skoro dvije stvari su sigurne. Mit o njima među Srbima ne bi bio toliko podgrijavan i ne bi rastao više od decenije, otkad je rat završen, oni ne bi bili prepoznati kao heroji, nego kao ono što jesu – zlikovci i ubojice – i sa scene bi nestali kao epizodisti, što suštinski i jesu, bez obzira na to koliko su zla učinili.
Ili ovako: je li danas suštinski bitno što će se Radovanu Karadžiću suditi u septembru? Jeste, u smislu zadovoljenja neke metafizičke pravde, zbog činjenice da zlo ne ostane nekažnjeno. Ali, u smislu stabilizacije zemlje u kojoj je počinio zlo, to skoro da nema nikakvu težinu. Sve se to odvija negdje tamo i skoro da nema nikakvog feedbacka. Kao da su ljudi umorni od sveg tog zla.
Ali, uredno se zato sudi Florence Hartmann. Kakva lakrdija! Da nije dozlaboga tužno, bilo bi groteskno. Jer, sve regule koje je ona mogla prekršiti na tasu bilo kakve pravde manje su od kiše suza koje su prolile majke nad ostacima svojih sinova rasutih rukom Ratka Mladića svuda po Bosni. Zato iznova svaki put nerviraju “objašnjenja”, “saopštenja”, “ovlasti” i “sporazumi”. A osobno, najviše me nerviraju tipovi poput Vuka Jeremića i Rasima Ljajića (biva, jednog koji je iz Bosne porijeklom, a drugog koji je Bošnjak) koji, svaki na svoj način, a stalnim zamagljivanjem, doprinose da se iznad ove zemlje, i ovoga prostora uopće, magla nikada ne raziđe. U tim i takvim maglama nastaju i nastajale su najstrašnije stvari, i to je ono što uvijek treba imati na umu.
Najplaćeniji youtuber u historiji za 26. rođendan poklanja 26 automobila: Ovo su uslovi
Urnebesne reakcije u Srbiji zbog prekida prenosa Eurosonga: Baby Lasagnu porede s folkerom
