{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Jedini preživjeli u devetočlanoj porodici: Zijo će danas identificirati četiri ubijene sestre

21.12.2015. u 07:46
518
Jedini preživjeli u devetočlanoj porodici: Zijo će danas identificirati četiri ubijene sestre
518
Jedini preživjeli u devetočlanoj porodici: Zijo će danas identificirati četiri ubijene sestre
Zijo Ribić imao je samo osam godina kada su pripadnici paravojne formacije "Simini četnici" u Skočiću kod Zvornika ubili devet članova njegove porodice, među kojima oba roditelja, šest sestara i brata. Osmogodišnji dječak jedini je preživio strijeljanje, a Zijo danas ide da identificira svoje četiri sestre koje su pronađene u masovnoj grobnici u Kozluku.
DNK analizom već je potvrđeno da se u masovnoj grobnici nalaze i četiri Zijine sestre. Međutim, zbog sličnosti između dvije sestre neophodno je da Zijo izvrši identifikaciju.

U maju 1992. godine grupa pripadnika jedinice srpske vojske, takozvanih "Žutih osa", koja je vršila zločine po Zvorniku, izdvojila se pod komandom Sime Bogdanovića iz Rume i formirala novu jedinicu zvanu "Simini četnici".

Zoran Stojanović, Đorđe Šević, Zoran Alić, Zoran Đurđević i djevojka Dragana Đekić su, nakon što su minirali džamiju u Skočiću, pronašli 35 sakrivenih i preplašenih Roma u kući Hamdije Ribića.

Nakon stravičnog mučenja civila koje su zatekli, Bogdanović je izdao naređenje da ih smjeste u kamion iz kojeg su izdvojili tri djevojke. Ostale su odvezli do jame u selu Šetić, gdje su ubili 27 nedužnih Roma i bacili ih u jamu.

Ubijena cijela porodica



Među ubijenima je cijela porodica Zije Ribića, šest sestara i brat, a njegovu sestru Zlatiju su prije pogubljenja silovali. Majku su mu ubili u poodmakloj trudnoći s dvogodišnjim sinom u naručju.

Zijo danas ima 31 godinu, radi kao kuhar i živi u hotelu Tuzla u Tuzli, a danas će u Komemorativnom centru u ovom gradu identifikovati četiri sestre.

Ekipa portala Klix.ba posjetila je Ziju Ribića kojeg smo zatekli u radnom odijelu, izašao je na pauzu da bi s nama podijelio svoju tragičnu životnu priču.

Kaže da do 2006. godine nije mogao javno govoriti o svom slučaju, ali da je nakon snimka Nataše Kandić o Škorpionima odlučio progovoriti.

"Prvi put sam o svemu progovorio sam sebi pred ogledalom na nagovor ljekara", počinje svoju priču Zijo.

Prisjeća se da su ih jedno po jedno izvodili iz kamiona, a nakon strijeljanja bacali u jamu.

"Prije mene su izveli sestru Zlatiju i silovali je. Sjećam se da sam govorio da želim kod majke. Dragana koja je i svjedočila na sudu, pa je oslobođena, mi je rekla 'Sad ćeš ti kod majke', uhvatila me za ruku i odvela ispred kamiona, nakon čega sam čuo pucanj i osjetio da me nešto ubolo u vrat - bio je to ubod nožem. Sljedeća scena je buđenje na leševima, preko leševa sam izašao na drugu stranu jame, čuo sam vriske", ispričao je Ribić dijelove stravičnih scena.

Nakon kratkog predaha nastavio je svoju tužnu priču.

Želio sam dokazati pravdu



"Pitaju me kako sam se snašao i pravio mrtav u tom momentu. Nisam se ja snašao niti sam znao šta radim. Bog je htio da ostanem živ. Želim samo da dokažem pravdu", kaže on.

Ziju su pronašla dva srpska vojnika koji su ga prebacili u bolnicu. Nakon toga je prebačen u Institut "Simo Milošević" u Igalu u Crnoj Gori, gdje je boravio dvije godine na psihijatriji i to zbog teških trauma i poremećaja sna, a poslije biva
prebačen u Dječiji dom Mladost-Bijela u Herceg Novom.

U Tuzli živi od 2001. godine i herojski se bori u životu. Ističe da je 2010. godine krenuo i u borbu za pravdu.

Zijo je svjedočio na Sudu u Beogradu 2010. godine kada je i pokrenut postupak protiv "Siminih četnika".

Dodaje da su na suđenju svjedočili zaštićeni svjedoci, kao i srpski vojnici koji su ga pronašli i prebacili u bolnicu.

Djevojke koje su iz kamiona izdvojene prije strijeljanja, prema Zijinim riječima, silovane su tri godine, a jedna od njih ima i djecu s jednim od srpskih vojnika.

Vođa zločinaca nije dočekao presudu



Simo Bogdanović, predvodnik zločina u Zvorniku, umro je u zatvoru i nije dočekao presudu.

"Na sudu su odbacili moje tvrdnje. Navodno, priznato je da je počinjen zločin u selu Skočić, ali nema dokaza ko je to uradio, što je iznenadilo i mene i moje prijatelje", kazao je Ribić.

Pita se kakvi dokazi više trebaju, dodajući kako su on i tri djevojke živi dokazi.

"Oni te kolju, oni ti sude", kaže on.

Iako je preživio stravičan masakr, Zijo je smiren, skroman i ne gaji mržnju ni prema kome.

"Ja imam dosta prijatelja iz Srbije i Crne Gore, nikad nisam osjećao mržnju ni prema kome, tim ljudima sam jednom prilikom, dok sam sjedio u kafiću prekoputa suda, kazao da samo želim dokazati pravdu da. Ja sam oprostio da bih išao naprijed. Zaboraviti nikad neću, jer je nemoguće, taj zločin će ostati zauvijek u meni", priča Zijo.

Smatra da se ljudi trebaju pomiriti i krenuti naprijed, ne gledati prošlost, jer za ono što se desilo, tvrdi Zijo, nisu krivi njegovi vršnjaci, te dodaje da koliko god ima dobrih, isto toliko ima i loših ljudi, bez obzira na naciju.



Ziji država nije pomogla



U Domu za djecu bez roditelja je bio do 2005. godine, školu za kuhara je vanredno završio i to sve platio sa svoje štedne knjižice iz sredstava nevladinih organizacija. Kaže da još nije preuzeo diplomu jer nije imao sredstava da plati posljednju ratu.

Ziji država nije pomogla, nema riješeno ni stambeno pitanje, pa i danas za život koristi hotelsku sobu.

"Ne vjerujem i nikad nisam vjerovao da će mi država pomoći, osim ako nekome ne platim hiljade i hiljade maraka da mi nešto završi", s razlogom je pesimističan naš sagovornik.

Ističe da nije slao pisma "vrhu države" jer, kako kaže, nema kome da se obrati, nema lične kontakte "da bilo kome da u ruke", a ko zna gdje bi stiglo da pošalje.

"Da su mi htjeli pomoći do sada, pomogli bi mi", zaključuje Zijo.

Ne hvali ni Dervu Sejdića, od kojeg je tražio pomoć, ali nije nikad dobio ništa.
Istakao je da je od gradonačelnika Tuzle dobio jednokratnu pomoć u dva-tri navrata, te da je programom zapošljavanja počeo raditi u hotelu, ali da od države nikad ništa nije dobio.



Živio je kao podstanar, ali nije mogao plaćati troškove, pa je zamolio poslodavca da mu u hotelu da sobu na korištenje.

"Od države nikad ništa nisam dobio, svi su mi govorili da nemam pravo, pa sam odustao. Posebno kad čuju da sam pripadnik romske populacije, tu stane sva priča", kaže Zijo.

Udruženja Roma nije pohvalio jer su samo obećavali, ali nisu ništa uradili.

Ne želim u geto



"Kad sam predavao zahtjev tražili su da živim u Kiseljaku, ali ja ne želim živjeti u naseljima gdje se Romi izdvajaju u jedan dio sela, kao građani drugog reda, kao u getu", naglašava Ribić te dodaje da ne vjeruje u romska udruženja i da nije član nijednog. Stava je i da je potrebno ispitati kuda sav novac koji dobivaju udruženja ide.

Završio je praksu u Italiji posredstvom humanitarnih organizacija i govori talijanski jezik, a u Italiji će izaći knjiga o njegovom životu. Kaže da je u poslu našao smiraj i da tako opusti misli koje naviru i sjećanja na tragičnu prošlost.

"Kad imam puno posla razmišljam da sve bude kvalitetno, nemaš vremena da misliš o svemu što se desilo. Sinoć sam završio smjenu pola sata poslije ponoći, prije spavanja mi nailaze neke slike kako se igram sa sestrama i bratom, dok ne zaspim. Nadam se da sutra neću morati ulaziti u prostoriju s kostima. Ne bih volio da mi ostane slika kostiju pred očima, jer želim da se sjećam posljednjeg trena kada su moji bili živi", priča naš sagovornik.

Kaže da se ne stidi svog porijekla, ni nacije.

"U svijetu se uglavnom priča o stradanju mnogih naroda. U Drugom svjetskom ratu o Jevrejima, ali o stradanju Roma skoro niko ne govori, da li nas smatraju životinjama koje nakon smrti ne vrijede spomena, ne znam", pita se on.

Smatra da je potrebno mijenjati kulturu i navike. Šali se kako su mu drugovi u šali rekli da je prevazišao svoj narod jer se ne ženi, a ima više od 30 godina, dodavši da njegov rođak s 28 godina ima sedmero djece.

"Ja ne želim da mi dijete traži čokoladu i knjige i da mu po ulici tražim. Kada budem imao nešto svoje razmišljat ću o svojoj porodici, pa makar to bila soba dva s dva metra", kaže on.

Na kraju razgovora zaključuje da je možda baš njega Bog ostavio u životu kako bi ispričao ovu priču i borio se za pravdu.

Prvostepenom presudom optuženi za zločine u Skočiću Zoran Stojanović, Zoran Đurđević, Tomislav Gavrić, Zoran Alić, Đorđe Šević, Dragana Đekić i Damir Bogdanović bili su osuđeni na ukupno 72 godine zatvora, ali su presudom Apelacionog suda oslobođeni zbog nedostatka dokaza.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: