{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Iza željezne zavjese

S
24.7.2009. u 10:16
0
31
Iza željezne zavjese
0
Iza željezne zavjese
Ahmed Burić
Svaki prelazak granice i izlazak iz BiH je malo poniženje. Čovjek ih se za ove godine toliko nakupio, da sad kad bi mu javili da su vize ukinute, ne znam da li bi se tome iskreno obradovao. Sve što se dešava s nama, događa se nekako prekasno. I kraj rata, i normalizacija života, i hapšenje Radovana Karadžića. I ukidanje viza, ako toga ikada bude. Zato, najviše boli kad to ne razumije neko ko bi to svojom biografijom i habitusom trebao hvatati "od prve".
Svake, pa i ove godine ponovi se scena. Policajac, obično oznojen i s brkovima, u čistoj plavoj uniformi sa značkom MUPRH, iskusno prođe kroz autobus, ponekad izvede kakvog mršavog hippy kulturi sklonog pustolova u nastajanju iz zapadnoevropskih zemalja, i malo ga 'pretrkelja' ne bi li našao komad hašiša ili zamotuljak marihuane, a s vremena na vrijeme malo podigne obrve i upita:
- E, kud smo krenuli, (pa polušeretski naglasi ime) Ahmede?
- Na more, na malo odmora – dosta spremno će Ahmed, pokušavajući biti uljudan, kojem plus četrdeset i neprospavana prošla noć (u Hercegovini su se pojavili tigrasti komarci porijeklom iz Afrike, čiji ubod boli poput ugriza omanjeg psa) udaraju u moždane vijuge.
- A koliko novaca imamo, Ahmede?
Uz sad već pomalo ciničan osmijeh, stiže i odgovor:
- Par stotina maraka u gotovini, i Master Card. Neke se stvari ne mogu kupiti novcem.
- Kartice nisu novac, moj Ahmede – filozofski će policajac, i nastavlja:
- Bi li malo mogli pogledati?
Uvijek isto. Lagano vadim novčanice, a u glavi kreće samoproklinjanje. Što tih j....h petnaestak dana odmora nisam odlučio provesti na Uni, Sutjesci ili Boračkom jezeru, nego svake godine idem za mirisom hrvatskog mora i trpim poniženja izvrtanja džepova u Doljanima, malo prije Metkovića!? Nemam o sebi bog zna kakvo mišljenje, ali stvarno nisam za ovakvih situacija. S druge strane, valja sačuvati strpljenje. Uzavrelom Brki svakako je raditi i tu i tamo postavljati ovakva pitanja, ne gleda na to je li ispred njega sitni diler iz oblasti lakih droga ili nobelovac iz fizike.

BiH, Kosovo i Albanija: tri oka u glavi

Tu negdje i počinje priča o vizama i (eventualnom) ukidanju istih za građane BiH. Hrvatska nas još uvijek hoće primiti uz ličnu kartu, pa se, eto, valja i pritpriti. Jer, slovenački carinici nosioce bosanskih pasoša najčešće gledaju kao preko mušice, a o ostalima da i ne govorimo. Što južnije, to tužnije, nekad bi se govorilo.

Ali, eto, nije više tako. Vize će biti ukinute i Srbiji i Crnoj Gori i Makedoniji, a nama, Kosovarima i Albancima, se još neko vrijeme valja gužvati pred ambasadama i crvenjeti što smo, eto, "najgori od sve djece".

Iz ovog spiska dala bi se iskonstruisati i još kakva teorija zavjere, ali nije potrebno. I ovo je sasvim dovoljno da se čovjek sasvim ozbiljno zamisli nad tim gdje i kako živi i na koji ga način, eventualno, mogu prihvatiti u evropsku porodici, za koju je (ispostaviće se, krajnje naivno) mislio da joj trajno pripada. Je, nakon svega, čini se da se sve s ovom zemljom uvijek prekasno: prekasno smo shvatili da valja ratovati, zatim je rat prekasno završen, potom je okasnila i kakva-takva normalizacija života i sloboda kretanja, da bi se hvatanje ratnih zločinaca oteglo skoro u nedogled, pa je i hapšenje Radovana Karadžića, opet došlo nekako prekasno.

Da smo istovremeno sa Srbijom i Crnom Gorom dobili najavu za ukidanje viza, to bi još nekako i moglo biti shvaćeno da nas se shvaća kao "istu stvar, samo drugo pakovanje", ali budući da je ovako, kontinuitet će se nastaviti i ukidanje viza će – ako ga uopće ikada bude - opet doći prekasno.

Doduše, sve je bolje od toga da smo opasani tenkovima i žicom, ali čini se da se iz Bruxellesa, pogotovo Bošnjacima, šalje opasna, izolacionistička poruka "Pripadate zadnjem ešalonu na Balkanu, i nije nas previše briga ukoliko ostanete u rukama ove vlasti koja vas vodi u izolaciju i regresiju!" Pri tome nema uvažavanja činjenice da govorimo istim jezikom kao i Srbi i Hrvati, a da se s Albancima ne razumijemo, i da s njima nemamo zajedničku povijest.

Ako i zaboravimo činjenicu da su rezervisti iz Crne Gore i skupine Tigrova, Orlova, i kako se već te životinje nisu zvale, prve napale BiH, valja znati da je bitno je da se ovakvim odlukama produbljuje jaz i ostavlja prostor pogubnom, martirističkom narativu koji, potpomognut dijelom političkog i vjerskog vodstva Bošnjake gura u vječitu poziciju "donjeg". Žrtve i njezinog kulta. Zar smo, doista, najgori dio nekadašnje Jugoslavije i za šta konkretno ispaštamo, to bi barem trebalo znati? Da li to što nam je nekad bilo bolje u odnosu na sve ostale socijalističke zemlje, ili jednostavno to što smo suštinski nevažni? Šta je da je, iza onoga što se nekada zvalo Željeznom zavjesom, ostali smo mi, Kosovo, Albanija, i na kraju, Turska. Pametnom, dovoljno.

Štitovi i Rusi

S druge strane, valjaće se malo i propitati, da bi se sutra djeci moglo pogledati u oči, kakva je to zemlja u kojoj većina roditelja koje poznajem traži način da, ovako ili onako, "ispali" svoje dijete da ne odrasta u ovakvom okruženju.

Za nas, odgojene u evropskom duhu, odrasle na priči o jednakosti i ljudskim pravima, izlaza očigledno nema, ali postoje oni kojima fantastično odgovara ovakav scenario, i koji će učiniti sve da očuvaju status quo u kojem je mišljenje nekolicine kadrovski pravovjernih važnije od svega do čega se ljudskim duhom i civilnim sredstvima može doći.

Zato, valja promisliti kad se donose ovakve odluke. Ali, kako očekivati da misle briselski činovnici, kad ne misle ljudi koje smo smatrali karijatidama duha? Naime, prije nekoliko dana nekolicina istočnoevropskih intelektualaca predvođena bivšim češkim predsjednikom Vaclavom Havelom i ocem štrajka u Gdanjsku 1980. (što se smatra prvim sudbonosnim udarcem Varšavskom paktu i prvim ozbiljnim korakom ka rušenju Berlinskog zida) Lechom Walesom, poslala je Baracku Obami tužno pismo. U njemu se, uglavnom, žale da dok Amerikanci i Rusi poboljšavaju svoje odnose u zemljama srednje i istočne Evrope, raste strah da će u interesu toga biti zanemareni interesi regije.

U pismu koje je potpisalo nekoliko desetina, kako se kaže bivših istaknutih političara i intelektualaca (najtačnije bi bilo da stoji bivših intelektualaca i političara), stoji još i da rastu strahovanja od povećanja utjecaja Rusije i zaboravljanja regije Istočne Evrope od strane Washingtona.

"Naše nade da će se odnosi s Rusijom poboljšati i da će Moskva konačno priznati našu suverenost i nezavisnost nakon što smo postali članovi NATO-a i EU-a nisu se ispunile", te da bi potpuno odricanje planirane gradnje dijela američkog antiraketnog štita u Češkoj i Poljskoj" (na čemu Rusi insistiraju kao uslovu oživljavanja odnosa s SAD-om, a protiv čega su uglavnom nevladine organizacije i misleći ljudi pogotovo u Češkoj) - moglo potkopati kredibilitet SAD-a u regiji. Od kraja hladnog rata proteklo je 20 godina i mi vidimo da bavljenje zemljama srednje i istočne Europe nije više u središtu američke vanjske politike. Obamina adminstracija ima nove prioritete i za našu regiju se gotovo sasvim prestala zanimati“, upozoravaju potpisnici.

Ovaj, duboko patetičan, u suštini ljigav, ali i znakovit dokument, pored Havela i Walese, potpisali su bivši predjsednici Aleksander Kwasniewski (Poljska), Michal Kovač (Slovačka), Emil Constantinescu (Rumunjska), Valdas Adamkus (Litva) i Vaira Vike-Freiberga (Letonija).

I sad se sigurno pitate kakve veze ima pisanje pisma nekolicine nekada uvažavanih ljudi s našom pričom o vizama. E, ima.

Kao jedan od razloga pisanja pisma potpisnici su naveli da im nikako nije jasno kako jedan francuski anti-globalistički aktivist Jose Bove (veliki protivnik neoimperijalističke politike i kritičar dominacije Bushove Amerike) može u Ameriku putovati bez vize, dok jedan Lech Walesa, mora čekati u redu da putuje u SAD.

I opet smo na početku.

Grupi bivših predsjednika i intelektualaca je promaklo da u svijetu dogovora velikih, za male nema mjesta i da su svoje uloge uglavnom odigrali. I postali neokonzervativni prizivači raketnih štitova. U današnjoj priči oko SAD-a i Rusije, tzv. Druga Evropa ispada nevažna . To što se ovakvim pismima nisu oglašavali dok je na vlasti bio Bush i dok su oni bili šefovi država govori o zanimanju za svijet isključivo preko vlastitih interesa.

Što se Havela tiče, ispao je sasvim osobno razočarenje. Jasno je šta u toj grupi rade avanturisti poput Constantinescua, anonimusi poput Kovača, brodski mehaničari poput Walese, kojeg su na površinu izbacile činjenice da je bio tu gdje jeste kad je Woytila postao Papa Ivan Pavao II, te da je Gdanjsk fortifikacijski pogodan za prvi udarac, jer je samo 80 km od njemačke granice. Havel, kojeg smatramo jednom od najvećih evropskih figura u posljednjih dvadeset godina, toj je grupi, naprosto, suvišan, a kao da je potpisivanjem ovog pisma pobrisao sve vrijednosti za koje se zalagao tokom posljednjih 40 godina. Tako je to, naime, kad vas se veliki prestanu sjećati i kad postanete manje važni. Bez obzira na to treba li vam viza ili ne, u tako velikim pričama o rasporedu snaga u svijetu, uvijek ostajete "iza željezne zavjese". Bez obzira što ste, nominalno, izašli ispred nje.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: