Nažalost, kada se desi krivično djelo, najveći naglasak se stavlja na kasniji sudski proces protiv počinioca, te se smatra da ukoliko je kazna adekvatna i žrtva treba biti zadovoljna, iako je to u praksi sasvim drugačije.
Zapravo, malo kome je i poznato šta se uopće dešava s žrtvama i kakva sve pomoć i podrška im je potrebna kako bi mogle nastaviti funkcionirati kao normalne osobe.
Ponovna viktimizacija
Stručnjaci tvrde da žrtve nerijetko dožive šok, a potom osjećaju uznemirenost, negiranje, nemoć, zapadnu u depresiju, osame se, povuku u sebe, izbjegavaju ljude...Uzmimo za primjer prodavačice u trgovinama koje su bile žrtve pljačkaša. Dosadašnja policijska iskustva govore da je većina njih završila na tabletama za smirenje ili se dugo borila s nesanicom i gubitkom apetita, upravo zbog proživljenog šoka, ali i straha od ponovne viktimizacije.
Težina posljedica koje žrtva osjeća ovisi o prirodi i trajanju krivičnog djela, ali i o samoj žrtvi, tvrdi neuropsihijatar Omer Ćemalović.
"Prvo uzmimo u obzir koje je krivično djelo u pitanju, zlostavljanje, prevare… pa samim tim postoje različite psihološke strukture odnosno karakteristike žrtava. Onaj ko želi da napravi nešto, on pomno bira žrtvu. Posebno zlostavljači, koji za žrtvu uvijek biraju bespomoćne ili manje moćniju osobu od sebe, odnosno onu koja ima manje šanse da se odbrani ili pruži otpor. S druge strane, imate dobronamjerne da ne kažem naivne osobe, koje trpe torturu, naročito kada je u pitanju nasilje u porodici, ili razbojništvo gdje se čovjek jednostavno nađe na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme", pojašnjava Ćemalović.
On naglašava kako je iznimno važno da se ljudi educiraju kako pomoći žrtvama, te da se ne stvara kolektivna paranoja.
Pomoć porodice
"Naprimjer žrtvama zlostavljanja…za ljude oko njih neophodno je saznati šta je to, kakvo ono može biti. Posebno mislim na edukaciju mlađih generacija, mlade ljudi koji su bili žrtva nečega, da im se omogući pomoć i podrška, a prije svega ohrabrenje da progovore i prijave ono kroz šta prolaze", kaže Ćemalović.
Kada se dogodi krivično djelo, onda je potrebno da se odredi određena psihološko-psihijatrijska podrška žrtvi. Osim podrške porodice, neophodna je i profesionalna pomoć.
"Neophodno je da žrtva ima i podršku onako kako to profesionalci budu procijenili. Treba društvo da stane iza tih osoba i da im svojim kapacitetom omogući da taj događaj koji im se desio što lakše obrade, suoče se s njim i da ga smjeste u neki dio svog sjećanja koji neće remetiti njihovo normalno funkcioniranje", rekao je Ćemalović.
On je napomenuo kako ova tematika povlači za sobom i pitanje da li postoji odgovarajući kapacitet institucija i sistema koje bi mogle biti podrška žrtvama i odgovoriti tom izazovu.
"Na kraju nažalost sve se svodi na to da se sama osoba organizuje i njeni roditelji ili partneri da organizuju na neki način podršku, kako bi žrtva lakše prošla taj period iza proživljene traume i pretrpljenog šoka", zaključuje Ćemalović.
Psihološka pomoć žrtvama krivičnih djela morala bi biti usmjerena na ublažavanje negativnih posljedica same činjenice da su žrtva nečega, bez obzira o kakvom se djelu radi, mišljenja je psihologinja Anela Hasanagić.
Blage kazne
"Žrtve nerijetko uopće nisu zadovoljne kaznom koju je dobio počinilac. Čak bivaju još više ponižene iz razloga što šteta koja im je nanesena ne uključuje i kaznu za emocionalnu bol koju osjećaju i tada im je zaista neophodna psihološka pomoć. U našoj kulturi je prilična nepoznanica šta je to uopće", kazala je Hasanagić.
Pružanje psihološke pomoći bi se, kako je Hasanagić rekla, trebalo usmjeriti, između ostalog, i na psihološku pripremu žrtve da satisfakciju za pretrpljeni bol ne trebaju gledati kroz izrečenu kaznu, jer ponekad ta kazna zaista jeste ponižavajuća.
"Žrtve se jednostavno trebaju usmjeriti na sebe, prevladavanje negativnog iskustva, ponekad i traume, te na osobni rast i razvoj nakon negativnog iskustva. Doslovno, negativni događaj preraditi i ostaviti ga iza sebe, a za to je svakako nužna stručna pomoć", kaže ona.
