{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Haški tribunal: Istina, pravda, ali i pomirenje?

25.6.2014. u 18:28
7
6
Haški tribunal: Istina, pravda, ali i pomirenje?
7
Dok Tribunal privodi kraju svoj rad, mnogi u BiH ne vjeruju da ovaj sud može pomoći utvrđivanje zajedničke istine o posljednjem ratu.
Haški tribunal je osnovan 1993. godine, u vrijeme dok je rat još uvijek trajao, i dobio je zvanični mandat da "izvede pred lice pravde sve odgovorne za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava u bivšoj Jugoslaviji od 1991., te na taj način doprinese uspostavi i održavanju mira u regiji".

Ipak, od Tribunala se uvijek očekivalo mnogo više od formalnog zadovoljenja pravde. ICTY na svojoj internet stranici sažima svoje šire ciljeve tvrdeći da njegove presude "doprinose utvrđivanju istorijskih činjenica, borbi protiv poricanja, sprječavanju pokušaja revizionizma i pružanju osnove za buduće inicijative tranzicijske pravde u regiji."

Iako se pomirenje etničkih grupa ne spominje izravno u mandatu Tribunala, ono je godinama tema diskusija raznih zvaničnika ICTY-a. 
2011. godine, tužilac Serge Brammertz je rekao: "Mi obavljamo samo jedan dio ovog posla koji, na kraju, mora voditi ka pomirenju."

U intervjuu za Univerzitet Tufts Brammertz je naveo da "pomirenje mora proisteći iz samog društva i ne može se postići samo putem pravde ili biti nametnuto izvana."

Predsjednik ICTY-a Theodor Meron rekao je pred Generalnom skupštinom UN-a 2012. godine da su "značajna postignuća Tribunala doprinijela uspostavi mira i pomirenju u zemljama bivše Jugoslavije, stvarajući novu međunarodnu kulturu odgovornosti."

Dok ICTY privodi kraju posljednjih nekoliko suđenja i priprema se da prepusti završnicu svog rada Mehanizmu za međunarodne krivične sudove, pravni stručnjaci pažljivo prate efekte rada Tribunala u samom regionu, posebno u BiH koja je i bila predmet većine suđenja i u kojoj su počinjeni najveći pokolji.

Da li su činjenice utvrđene na Tribunalu zaista promijenile nešto u mjestima u kojima su se desili neki od najtežih zločina? Da li je utvrđivanje činjenica pomoglo u suzbijanju poricanja i promicanju pomirenja? I na kraju, da li je pomirenje već u samom početku trebalo da bude navedeno kao cilj Tribunala?

Neki analitičari tvrde da je nemoguće definisati naslijeđe Haškog tribunala u BiH i da je još prerano da to iko i pokuša.

"Mislim da se to ne može izmjeriti. Mislim da nije produktivno niti moguće odrediti da li je ICTY ispunio svoje ciljeve ili ne", kaže istoričar Nielsen.

On je uporedio situaciju u BiH s onom u Njemačkoj šezdesetih godina prošlog vijeka, kada je u toj zemlji poricanje nacističkih zločina bilo veoma uvriježeno i kada su neki bivši SS oficiri i dalje bili na vlasti.

"Koliko je trebalo Francuzima da priznaju zločine u Alžiru? Koliko je trebalo Špancima da priznaju zločine počinjene u vrijeme Franca? Situacija se mora postaviti u određeni kontekst. Veoma je teško suočiti se s prošlošću. Niko to ne želi uraditi“, kaže Nielsen.

Svi stručnjaci s kojima je IWPR razgovarao rekli su da su očekivanja koja žrtve i civilno društvo imaju od Tribunala uvijek bila previsoka, ali da su za to djelomično krive i izjave ICTY-jevih zvaničnika o pomirenju i utvrđivanju istorijskih činjenica.

"Postoji duboko ukorijenjen etnički narativ i ICTY je bio dovoljno naivan da misli da sud koji će utvrditi zvanične činjenice može odjednom sve promijeniti na terenu. Stvari ne stoje tako“, kaže Clark, predavačica na Univerzitetu Sheffield.

Iako je Tribunal prešao put od potpunog odsustva direktnog angažovanja na terenu do opsežnog programa koji danas uključuje inicijative za mlade, medije i lokalno stanovništvo, ostaje problem objašnjavanja kontroverznijih presuda javnosti, posebno ukoliko se one nakon žalbenog postupka znatno izmijene. (Za više informacija o ovoj temi temu vidi Da li preinačene presude podrivaju Haški tribunal?)

"Haške presude su tako kompleksne, ljudi neće na internetu pročitati 500 stranica izjava sudaca, a ne postoji velika volja da se presude adekvatno objasne“, kaže Clark. „Kad je presuda kontroverzna za jednu stranu, rezultat je često pobijanje verzije događaja u koju ta strana vjeruje. Vjerovanje u određeni etnički narativ pretvara se u oblik otpora prema Tribunalu. Ovakva situacija veoma je problematična".

Prema riječima Preleca iz Balkans Policy Research Group, "svaka etnička grupa i dalje smatra da joj je učinjena nepravda".

"Bošnjaci smatraju da se, s obzirom na to da su bili malobrojni, previše pažnje usmjerava na njihove zločine. Srbi smatraju da se previše pažnje usmjerava na njihove zločine, a premalo na njihove žrtve. Hrvati misle da je previše Hrvata (optuženo), iako ih je relativno malo u Bosni“, kaže Prelec, dodajući da svaka strana ima legitimne argumente.

"Nemoguće je otvoriti ovakve teme bez traumatiziranja ljudi“, kaže on.

Stajalište da je Tribunal antisrpski veoma je uvriježeno uprkos oslobađanju nekih veoma uticajnih srpskih lidera, uključujući bivšeg general-pukovnika JNA Momčila Perišića.

"Objašnjenje da je ICTY na osnovu ovih suđenja utvrdio istinu postaje dio narativa o viktimizaciji Srba prema kojem je Tribunal zavjera protiv Srba, te se stoga i sve njegove presude posmatraju u tom svjetlu", kaže Kerr s Kraljevskog koledža.

Kada je riječ o utvrđivanju istorijskih činjenica, "sam Tribunal ne može promijeniti stajališta ukoliko se na terenu ne dešava nešto što ih mijenja".

"Možda bi fokus promišljanja o njegovom nasljeđu i uticaju trebalo da bude ono što njegov rad znači žrtvama".

"Moralna satisfakcija" nakon uspješnih sudskih procesa



ICTY je mnogim članovima porodica žrtava i preživjelima pružio pravdu i ustanovio određene činjenice o onome što se dešavalo u ratu.

Hatidža Mehmedović je u Srebrenici izgubila dva sina i muža.

"Nama žrtvama niko ne može vratiti naše voljene, ali nam te presude pružaju određenu moralnu satisfakciju, jer oni koji su planirali i izvršili zločine nad članovima naših porodica služe svoje kazne i u zatvoru su“, rekla je ona za IWPR. "Važno je da ICTY postoji kako bi buduće generacije znale šta se ovdje desilo tokom rata. Ostat će ogromna arhiva dokaza da svjedoči umjesto žrtava, kada nas više ne bude.“
Ona dodaje da je, uprkos svojim manama, "Haški tribunal doprinio utvrđivanju istine i patnju žrtava bar malo olakšao“.

Hasan Nuhanović, bivši prevodilac holandskih mirovnih snaga u Srebrenici koji je izgubio roditelje i brata u ovom masakru, kaže da se njegovo mišljenje o Tribunalu tokom godina "mijenjalo".

"Moja su očekivanja prije 15 godina bila mnogo veća nego danas. Žrtvama, preživjelima i porodicama žrtava trebalo je mnogo godina da shvate do koje će mjere pravda uopšte biti zadovoljena“, kaže Nuhanović. "Naša dužnost je da budemo nezadovoljni. Nikad nećemo moći reći da smo zadovoljni, nikad".

"Međutim, uvijek sam smatrao da nikad ne smijemo učiniti ništa što podriva kredibilitet Tribunala, jer on nema alternativu kada je, recimo, genocid u Srebrenici u pitanju. Zašto bismo podrivali jedinu ad hoc međunarodnu instituciju na planeti koja se bavi ovim pitanjem? Tribunal se uvijek može osloniti na mene, na ljude koji su preživjeli genocid u Srebrenici. U nama će uvijek imati podršku.“

Nuhanović dodaje da Tribunal mora osigurati da Sud BiH, koji je osnovan 2005. godine uz pomoć međunarodne zajednice, i drugi bh. sudovi mogu samostalno i efikasno suditi ratnim zločincima".

Moja poruka Tribunalu uvijek je bila da ne može reći da je obavio posao i prestati s radom dok ne osigura da Sud BiH i Tužilaštvo imaju sve neophodno za nastavak rada. Tribunal mora učiniti sve što je u njegovoj moći da bh. sudovima pruži finansijsku, političku i svaku drugu podršku kako bi oni mogli nastaviti s radom“, kaže Nuhanović.

Pravni arhiv predstavlja postignuće



Tribunal je u proteklih 20 godina mnogo postigao. Uspio je privesti pravdi svakog bjegunca sa svog spiska, uključujući Karadžića i Mladića. Obojica su uhapšeni u Srbiji nakon što su bili u bjekstvu 13, odnosno 16 godina i trenutno se protiv njih vode postupci.

"Činjenica da imamo zemlju u kojoj vlada mir – iako se suočava s mnogim problemima – ali je ipak relativno normalna zemlja u kojoj ljudi pričaju u priključivanju Evropskoj uniji, jeste naslijeđe Tribunala, kao i činjenica da su ljudi poput Radovana Karadžića, Ratka Mladića i (političkog vođe bosanskih Hrvata) Darija Kordića isključeni iz političkog života zemlje i zamijenjeni ljudima koji se ne povezuju s ratnim zločinima”, kaže Prelec.

On dodaje da je Tribunal otkrio i veliki broj informacija zbog kojih je rat u BiH "vjerovatno jedan od najbolje dokumentovanih ratova u istoriji“.

Procjenjuje se da je Tribunal tokom svog rada prikupio pet miliona stranica sudskih dokumenata i više od 70.000 sati audio-vizuelnih snimaka iz sudnica. Osim toga, kako se procjenjuje, Tužilaštvo je prikupilo deset miliona stranica dokaza u vidu dokumenata, skoro 14.000 predmeta i skoro 10.000 drugih audio-vizuelnih podataka.

Prema riječima glasnogovornice Tribunala Magdalene Spalinske, uprkos izjavama koje su tokom godina dali sudski zvaničnici, ambiciozni ciljevi poput pomirenja "nisu zadatak sudova, posebno ne Tribunala, koji ima veoma određen i ograničen mandat“.

"Kako su pokazala iskustva iz drugih zemalja, poput onog Komisije za istinu i pomirenje u Južnoj Africi, za pomirenje je obično potrebno mnogo više od sudske presude i ono je više pitanje kojem treba da se posvete civilne vođe i ljudi na čelu zajednica", stoji u pismu koje je Spalinska poslala IWPR-u. "Iako je ono što se dešava u sudnici relevantno za proces pomirenja, posebno zbog toga što doprinosi poštivanju i razumijevanju vladavine zakona i utvrđivanju činjenica o zločinima, potreban je širi dijalog u poslijeratnim društvima, na nacionalnom i ponekad transnacionalnom nivou. Lokalne zajednice su pravi pokretači pomirenja".

Iako se na internet stranici Tribunala govori o njegovom doprinosu utvrđivanju istorijskih činjenica, Spalinska tvrdi da to "nije primarni mandat ovog suda“.

"Procesi na Tribunalu obrađuju tvrdnje o krivičnoj odgovornosti pojedinaca. Odluke Tribunala temelje se na presudama u vezi s tačkama optužnice koje se, opet, temelje na dokazima koje predstave strane u postupku“, kaže ona. "Nije na Tribunalu da napravi konačnu evidenciju sukoba, nego da utvrdi individualnu krivičnu odgovornost".

Iako će se o ostavštini ICTY-a na terenu još dugo raspravljati, među stručnjacima postoji konsenzus da je ovaj sud donio mnogo toga dobroga.

"Mislim da je (ova institucija) vrijedna. Jasno, Srbi joj se najžešće protive. Tokom istraživanja koje sam provela među Bošnjacima zaključila sam da su oni nezadovoljni [kratkim] kaznama i činjenicom da, prema njihovom mišljenju, pred sud nije izveden dovoljan broj ljudi, ali prevladava osjećaj da su ipak sretni što on postoji“, kaže Clark. "Imamo ratne zločince koji su još uvijek na slobodi, ali bilo bi ih mnogo više da nije Tribunala".

Istoričar Nielsen dodaje: "Ne možemo uraditi ono što naše sretne kolege biolozi rade. Ne možemo jednostavno ponoviti eksperiment kako bismo utvrdili rezultat ukoliko uklonimo jedan od faktora. Ne mogu znati kako bi svijet bez Haškog tribunala izgledao, ali sam prilično uvjeren da bi bio gori".

Rachel Irwin izvještava za IWPR iz Haga. Velma Šarić je obučena novinarka IWPR-a u Sarajeva.

Integralnu verziju specijalnog izvještaja IWPR-a možete naći na ovoj stranici.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: