Građani odlaze iz Potočara: Mjesto genocida ostaje pusto, a bijeli nišani su vječni podsjetnik
Na hiljade ljudi slilo se u Potočare, ali i Srebrenicu, maleni podrinjski gradić koji nakon rata živi svega nekoliko dana u godini, kada se obilježava godišnjica genocida. Građani, koji su prisustvovali komemoraciji i ukopu žrtava, nakon toga su krenuli svojim životnim putem.
Brojni automobili i autobusi krenuli su ka svim krajevima Bosne i Hercegovine, ali i drugim evropskim zemljama odakle su danas pristigle desetine hiljada osoba kako bi odali počast svim žrtvama genocida. Srebrenica još jednom ostaje usamljena, kao i ukopane žrtve genocida koje su vječni smiraj pronašle u dolini bijelih nišana.
Takvih je sada ukupno 6.701, a među njima je i 30 žrtava koje su danas pronašle svoj konačni smiraj, tačno 28 godina nakon svirepog pogubljenja.
Razmjeri monstruoznog zločina, preciznije genocida koji je počinjen nad Bošnjacima u zaštićenoj zoni UN-a, vidljivi su i na primjeru porodice Mujanović. Naime, posmrtne ostatke oca i sina Vejsila i Hasiba Mujanovića danas su u kabure spustili članovi njihove porodice.
U julu 1995. godine skupa su odvedeni i pogubljeni na istom mjestu, ali su njihovi skeletni ostaci godinama kasnije pronađeni u dvije odvojene masovne grobnice.
Iako nekompletni, kao i većina ostalih, članovi porodice su smogli snage i dali suglasnost za ukop, kako bi i oni imali svoje mjesto na kojem će im duše pronaći vječni smiraj.
Tugu koja ne prolazi najviše osjete strare majke koje su se odlučile vratiti u svoje rodno mjesto, proživljavajući starost u obnovljenim kućama. Većina njih je saglasna u tome da žive dan za danom, u sjećanjima na vremena koja su provodili sa svojim najmilijima.
U Srebrenici žive i mladi, koji nažalost posebnu perspektivu nemaju. Iako se trude ovu lokalnu zajednicu oživjeti, unijevši u nju novo svjetlo nade za bolju budućnost, to teško ide zbog politika koje vladaju. No, oni ne odustaju. Istrajni su, ma koliko teško bilo.
Srebrenici je duša iščupana prije tačno 28 godina, kada su osim života koji su bili najdragocijeniji, agresori monstruoznim činom, u nakani da istrijebe Bošnjake, muslimane, stavili tačku na napredak i bilo kakav razvoj ovog bisernog gradića smještenog u srcu Podrinja.
Još jednom podsjećamo da su svoj vječni smiraj danas pronašli:
Džemail Alić (1962.), Mevlid Aljić (1957.), Halil Avdić (1975.), Esad Džanić (1968.), Semir Đozić (1977.), Mujo Esmić (1940.), Sakib Garaljević (1971.), Mehmed Gerović (1945.), Ahmedin Halilović (1976.), Senid Hodžić (1975.), Sabid Ibrahimović (1974.), Hasib Ibrahimović (1946.), Šaban Ibrić (1935.), Ređo Jahić (1935.), Munir Jusić (1972.), Esed Klempić (1979.), Zuhdija Lemeš (1949.), Idriz Mehinović (1950.), Mustafa Mekanić (1979.), Hasib Mujanović (1965.), Himzo Mujić (1959.), Vejsil Mujanović (1943.), Nezir Muminović (1930.), Bekir Musić (1972.), Ekber Riđić (1972.), Elvir Salčinović (1980.), Sabahudin Selimović (1964.), Nisad Selimović (1976.), Hasan Smajlović (1959.), Rifet Tabaković (1966.), Husein Zukić (1932.).
Talentovana Sara Vojičić zapjevala u sarajevskom tržnom centru i privukla pažnju prolaznika
