{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Gdje ima kupiti sirove kafe da kuća zamiriše?

S
4.3.2011. u 21:20
0
9
Gdje ima kupiti sirove kafe da kuća zamiriše?
0
Gdje ima kupiti sirove kafe da kuća zamiriše?
Sjećate li se kad ste posljednji put skuhali kafu od koje cijela kuća zamiriše, a kad ste je srknuli onako vruću, da je u ustima ostavila onu punoću okusa kao što je to nekad bilo? Iskreno, ja se ne sjećam.
Prije rata kafa je bila skupa. Kupovala sam je sirovu, najčešće na pijačnoj tezgi i najčešće od švercera. Bila je pakovana u prozirne najlonske kese, ime je bilo otisnuto zelenim slovima. Bilo je puno neupotrebljivih zrna i nekih partikula koje ni nisu bile kafa, pa je bilo nužno prije prženja sve to razabrati. Čista zrna sam stavljala u tepsiju i pržila u rerni na tihoj vatri. Svako malo sam je miješala kuhačom, da sva zrna budu ravnomijerno ispržena. Kuća je mirisala.

Dok bi još bila u rerni, redovno bi neka od komšinica pozvonila:"Joj što ti se kafa uzmirisala. Ja svratila na po jednu."

Poslije je pokrijem krpom, a nakon hlađenja spakujem u kutije i čvrsto zatvorim da ne ishlapi. Poslije je trebalo samljeti, pa tek onda kuhati (ili peći! – kafu mi, draga, ispeci) Sjećam se kako smo međusobno pričali da je to najlošija kafa na svijetu, zavidjeli onima koju su kupovali već isprženu kafu, a tek onima koji su odmah imali mljevenu.

Sad svako ko drži do sebe kupuje mljevenu kafu, a ne sretnem nikoga ko se ne žali da to više nije ni "k" od kafe. Reklame ubiše. Načisto, doslovno ubiše. Kad na teleekranu vidim ona nasmiješena lica koja s čistim divljenjem, i gotovo nevjericom, kao da su ugledali osmo svjetsko čudo, bulje u džezvu iz koje se puši i šire nosnice, baš mi muka dođe.

Reko, šta je to sa mnom pa ne osjećam ništa, samo svako jutro nakon što kušam kafu načisto otkačim. Mora da sam kupila pogrešnu. Pa opet u prodavnicu, umjesto Don kafe kupim Grand aroma, ali sve isto. Pređem na Franc, ništa bolje. Ne pamtim kad je neko iz hodnika osjetio miris kafe i pozvonio. Ni oni koji su u drugoj sobi ne osjete ništa nego moram dovikivati: "Kafaaa".

A, čitave emisije nose imena neke od vrsta kafe – Don i Grand najčešće, valjda oni imaju najviše novca za izdvojiti u marketinške svrhe, sponzoriranje. Koja korist. Onda shvatim da ljudi snimaju reklame za honorar. Prilaze svome poslu kao visoki profesionalci, kao što i teba prilaziti svakom poslu. Samo, nije fer obmanjivati javnost.

Ja se sad raspitujem gdje sam ima kupiti sirove kafe, da još to oprobam. A nekako mi i ljepše. Veći je merak i gušt uživati u nečemu oko čega se trebaš malo potruditi, nego kad je za konačan proizvod potreban tek jedan korak. Znala sam čovjeka koji je redovno kupovao duhan i papiriće, pa sam polagano motao cigaretu. Čudom se čudila, znala da ima para za najskuplje cigarete, ali jok, on po svom. A kad je najzad smota, on uzme kremen i trud pa kreše li kreše. Sve po istilahu. Ja jednom uzela upaljač pa mu prinijela. Ma čisto ga uvrijedila. On otvori ladicu, ona puna upaljača. Ne kvari mi ćeif. Veća je ljepota u pripremi nego u konzumiranju. Ti, očito, pojma nemaš o tome šta je istinski užitak.

Kao što rekoh, tražim sirovu kafu. U garaži sam našla mlin koji sam odmah nakon rata rashodovala. Srećom, nisam ga bacila. Kad oprobam, javit ću.

Da je bar to slučaj samo s kafom, ni po muke. Ali gotovo ništa nije kao što je bilo. Ponekad pomislim da samo ja tako mislim, kao lijepo je samo ono što je prošlo, ali nije. Ljetos kupimo nekoliko kila različitog voća. Ništa ni mirisa ni okusa, ni sam ne znaš što žvaćeš. Ja se žalim, kažu da umišljam.

Okej, hajde zažmiri i otvori usta, kažem prijateljici koja je digla glas da pretjerujem kao i obično. Ubacim joj komadić breskve, reko šta je to, ona kaže čuj budale, pa šljiva.

Još od kad sam bila mlada, a davno je to bilo, znakovi jeseni su bili - lubenice i učiteljice. Sad, čim zima prođe, pune pijace lubenica. Ma čovjek više izgubi gušt da ih oproba, kamoli jede. Isto je i sa povrćem - pravi paradajz, onaj kakav pamtim iz starih dobrih vremena, pojedem jedino kad ga uzgojim u svojoj bašči. I papriku. I krastavac.

Ali, ima stvari koje nikad nisu bile bolje. Kao hljeb i sve vrste peciva. Ma kad staneš pred vitrinu u pekari, naprosto se ne možeš odlučiti šta uzeti. Najviše volim peciva od integralnog brašna posuta sjemenkama. Hljeb je doista nešto sveto. Tako se i odnosim prema njemu, u životu nisam u smeće bacila niti mrvicu. Hranim golubove i vrapčiće. Dva sanduka za cvijeće na balkonu su za jedne, dva za druge. Lijepo im napisala na table gdje je čije i gotovo. Šipak će jači koristiti svoje pravo pa pojesti i dio za slabijeg. Kod mene toga nema. Glasam za ravnopravnost, čak blago navijam za nejačeg.

A čokolade! Što je trebalo da mi najveći dio života prođe pa da tek onda zavolim čokoladu? Helem ukusna, helem slasna, helem antidepresivno djeluje. Hajd odoli.
Ja nešto mislim da su reklame budalaština. Jest da ti uvuku neki crvić, da htio - ne htio upamtiš imena proizvoda, da ih sanjaš, da te počinju proganjati, al ni u čemu nema pravila. Ja bih da se prave antireklame. Bilo bi korisnije. Da u najudarnijim terminima prikazuju tabele o bolestima nastalim kao posljedica pušnja, o smrtnim slučajevima uzrokovanim upravo pušnjem. Jok. Reklamiranje cigareta zabranjeno, a mi na čelu evropskih zemalja po broju pušača.

Ljudi, ko ne puši, evo, ko čovjek i ko ljekar, apeliram, nemojte nikad početi! Neće vam nedostajati, ni ne znate kako to čudo izgleda. A ne izgleda lijepo. Smrdi vam odjeća, smrdi vam iz usta, svi to osjete, samo vi ne. I truje, ubija polako, a sigurno. Voljela bih da nisam pušač neg ne znam šta. A prestat ne mogu. Valjda zato što dovoljno ne želim. Apsurd. Samo na prvi pogled.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: