Pod istim krovom
0

KOLUMNA / Djeca iz komšiluka bauhaus

Piše: Ahmed Burić
Bio sam sebi čvrsto obećao da u toku Svjetskog prvenstva neću pisati ni o čemu drugom osim o fudbalu i svemu onome što čarolija Mundijala sa sobom nosi – ali hoćeš vraga. U zemlji u kojoj, kako lijepo kaže jedan mostarski grafit, ni lokum nije rahat, došli smo dotle da vehabije ubijaju policajce eksplozivnim napravama, a da se dječije utakmice u Zenici prekidaju tako što se iznesu ranjeni automatskim oružjem.

Nesreće sa smrtnim ishodom po težini i ozbiljnosti za medijsku obradu nipošto nisu bitnije od pitanja urbanizma i arhitekture, ali informacija da je park na Điđikovcu (ili Džidžikovcu, kako se ulica zvanično zove) dobio ime predsjednika turske Vlade Redžepa Taipa Erdogana, izaziva određene reminiscencije, pa ih valja poredati, koliko to ovaj prostor i trenutak dozvoljavaju.

Park u ulici Džidžikovac, odnosno zelena površina između zgrada koje su projektirali braća Muhamed i Reuf Kadić, inspiriran je bauhausom. Taj, jedan od najznačajnijih pravaca arhitekture 20. stoljeća, tema je velikog broja knjiga i studija, i kao takav trajna inspiracija i tema generacijama koje dolaze. Jedan od osnivača bauhausa, Walter Gropius, svoju i filozofiju svojih suradnika okupljenih oko škole u gradu Dessau sažeo je ovako: "Naš je glavni princip bio u tome da dizajn nije stvar materijalnog ili intelektualnog, nego jednostavno sastavni dio onoga što čini život, neophodan za sve u civiliziranom društvu. Arhitektura počinje tamo gdje prestaje inženjerstvo."

Sveto ljudsko

Mi koji smo rasli u tim zgradama potkraj osamdesetih, niti smo previše razmišljali niti mogli znati previše o arhitekturi. Kad danas razmišljam o tome, i to je možda bila i glavna tajna koju su braća Kadić ugradila u te zgrade. Funkcionalnost, bez velikih ukrasa, bez pompe oko naselja. Obična neobičnost. Živjelo se kako se moglo, bilo je to, da se ne lažemo, socijalističko odrastanje u višoj srednjoj klasi društva, dvorište u kojem je bilo moguće sresti socijalističkog heroja rada koji je sa ženom živio u veš-kuhinji, poznatog univerzitetskog profesora i aktera jedne od prvih nacionalno-akademskih afera, operskog pjevača, poznatog arhitektu, ili mog oca elektrotehničara: taj socijalni milje, institucija komšiluka (ili susjedstva, kako vam ćejf) je nešto neprocjenjivo, nešto što se može ponijeti u svijet i kriterij kojim sasvim validno možete ocijeniti (ljudske) vrijednosti.

Na Džidžikovcu se raslo u otvorenom duhu, bili smo odgajani tako da smatramo svojim i knjige Mihaila Bulgakova i muziku L.V. Beethovena i "Deep Purple" i karikature Dušana Petričića, i Sinana Sakića, kojeg smo u doba probijanja zabrana emitiranja na državnim radio-stanicama – smatrali undergroundom. I bauhaus, naravno. Vrijeme nas je demantiralo i internacionalni duh je ostao samo u uspomenama, ali u tome ima nečeg zakonomjernog: možda je preskakanje jedne faze u razvoju neke nacije bilo pogrešno, kao i duh vremena o kojem govorim, ali ono što je gore od toga jeste da (n)ovo društvo nije nadraslo te greške prošlosti, nego ih ponavlja u jednako rigoroznom obliku. Jer, šta je bitno različito u tome da Džidžikovac nazovete po turskom premijeru, od onoga da se park Atmejdan zvao imenom cara Dušana? Ili, jednostavnije: kad neko na Palama nešto nazove imenom, recimo, Vojislava Koštunice (koji je, formalno, isto što i Erdogan, predsjednik vlade neke zemlje u nekom mandatu), iz Sarajeva se digne kuka i motika na to. I neka, zašto bi se nečemu što neko nije sagradio davalo njegovo ime, i pri tome je, prilično deklarirani neprijatelj BiH!? Erdogan je, kažu, veliki prijatelj BiH, ali građani Džidžikovca koji se od jučer krase njegovim imenom – to još nisu osjetili. A ka' će, to ne znamo.

"Stimulacija" za kantonalne poslanike

Kad smo već bili odrasli, i ušli u fazu romantizacije bauhausa i utjecaja na popularnu kulturu i općenito misao o životnom prostoru i uklopivosti u njega, zgrade su nagrižene rubom vremena počele "pucati". Veliki polukružni balkoni su se krunili i iz njih je izvirivala armatura. Bilo je to još i prije rata koji je tom naselju zadao odlučujući udarac: i danas su na džidžikovačkim zgradama vidljivi ostaci gelera, koji su samo prekriveni malterom. Komšiluk se, istina, donekle izmijenio, ali većina prezimena na zvoncima u haustorima se daju prepoznati. Te rane na zgradama me svaki put zabole kad odem tamo i uvijek pokušavam zagovarati da se nešto na tom planu učini. Nisam uspio mnogo: u mojoj staroj zgradi uz moju majku, uglavnom žive penzioneri pomireni sa sudbinom, kojima stajanje u Kantonu ili u Općini predstavlja i fizičku tegobu. A potrebno bi bilo "samo" upozoriti državu da održi obećanje. Naime, kompleks Džidžikovac je odlukom Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika, na temelju Članka V. Stavak 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i Članka 39. Stavak 1. Poslovnika o radu Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 29. siječnja do 4. veljače 2008. godine, zgrade proglasio nacionalnim spomenikom u kojem je dozvoljena rekonstrukcija.

Osim malih radova u parku (odrađenih, valjda, u čast činjenice da je on dobio Erdoganovo ime), ništa se nije promijenilo, pa će tako "slavne" zgrade nastaviti propadati. Istina, bit će im možda lakše jer će propadanje biti "baronsko", s imenom turskog premijera na usnama.

Što se tiče gospodina Erdogana dio zapadne javnosti ga smatra liberalnim i otvorenim, dok ga kritičari iz Turske, poput pisaca Orhana Pamuka i Jašara Kemala (kojima je u ovom slučaju više vjerovati, barem iz ove pozicije) smatraju beskrupuloznim moćnikom koji lavira između ekstremnog islamizma i proevropske pozicije. To odmah zvuči sumnjivo – nije li to i priča o reisu Ceriću koji se po svijetu predstavlja kao demokrat, a ovdje sije najmračniji konzervativizam? – pa se čovjek nekako prirodno "odbije" od toga.

U svojoj avliji, na svojoj zemlji

Malo je, ipak, neprirodno da se zelenoj površini u naselje koje je nastalo kao relikt otvorenosti prema svakom sistemu daje ime jednog konzervativca.

Da bi se popravile fasade na džidžikovačkim zgradama – tako me poučio stari komšija aktivist jedne od najvećih partija ovdje, beskrajno pošten i drag čovjek – bilo bi potrebno "izlobirati" nekoga u kantonalnog skupštini ko bi to stavio na dnevni red, dati mu "neku stimulaciju", i čekati da nam se izađe u susret. Tako je rekao moj komšija, a ja sam otišao pokunjen niz Džidžikovac, jednako pomiren sa sudbinom kao penzioneri iz starog komšiluka.

Dakle, za ono što je država proglasila spomenikom, treba podmititi nekog njezinog službenika kako bi izvršio ono što je već usvojeno. Ma, sjajno!

Ili, krajnje pojednostavljeno: kad zastupnici kantonalne skupštine koji su izglasali da park dobije Erdoganovo ime počnu raditi bez "stimulacija", sasvim sigurno više neće biti tu. To se, bez obzira na sve, neće skoro desiti, pa im, barem je toliko ostalo, valja poručiti: "Svoje avlije nazivajte kako hoćete, ali park i naselje koje je sagradio neko drugi i u kojima su generacije provele svoja djetinjstva i živote nemate pravo zapišavati!"

Predizborni trikovi ovakvih vlasti poput naše su uglavnom bazirani na preimenovanju nečega što je neko drugi napravio. U tom smislu Džidžikovac i njegov park nisu izuzetak. Ipak, osim strahova od krmetine, propuha i ofiranja, vrijeme je da se valjano razmisli o realnim opasnostima: eksplozivnim napravama, uličnim pucanjavama i korupciji. I zamazivanju očiju tablama na kojima pišu imena ljudi koji s tim mjestima nemaju ama baš nikakve veze.