{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Dežulović: Dodik je "neumiveni Sanader", završit će u zatvoru, kao i on

A
20.9.2013. u 08:16
152
74
Dežulović: Dodik je "neumiveni Sanader", završit će u zatvoru, kao i on
152
Dežulović: Dodik je "neumiveni Sanader", završit će u zatvoru, kao i on
Boris Dežulović
U ovom trenutku u Bosni i Hercegovini je nogomet najvažnija stvar na svijetu, kaže u razgovoru agenciju Anadolija (AA) ugledni hrvatski novinar i pisac Boris Dežulović (49), komentirajući gotovo delirij koji je zahvatio bosanskohercegovačku javnost sa sve izvjesnijom prilikom da se najbolja nogometna sekcija Bosne i Hercegovine plasira na Svjetsko nogometno prvenstvo (SP) u Brazilu iduće godine.
Dežulović je prošle sedmice objavio tekst ''Legenda o Mikiju Hajroviću'' u kojem se povodom nove pobjede tima Safeta Sušića upravo analizirao fenomen uspjeha bh. reprezentacije, ali i neophodnost korjenitih promjena koje bi morale voditi u bolje sutra države BiH.

Popularni autor, koji ima cijelu armiju obožavatelja u regiji, onih koji redovno prate njegove kolumne u listovima na prostoru bivše Jugoslavije, novinarsku karijeru započeo je u splitskoj Slobodnoj Dalmaciji, jedan je od osnivača čuvenog Feral Tribunea i autor veoma uspješnih knjiga "Greatest shits: antologija savremene hrvatske gluposti", "Poglavnikova bakterija" i "Jeb'o sad hiljadu dinara", "Pesme iz Lore", romana "Christkind". Sa Dežulovićem se možete složiti ili ne, on je napadan i obožavan, ali mu niko ne može osporiti spisateljsko umijeće, lucidnost i jedinstven autorski pristup.

Dežulović za AA otvoreno govori o sportu i njegovoj "široj ulozi", prilikama u BiH, Hrvatskoj, Srbiji, šansama da sport očuva jedinstvo BiH, Zoranu Milanoviću, Ivi Josipoviću, Miloradu Dodiku, Aleksandru Vučiću, Tomislavu Nikoliću, Ivici Dačiću, tuđmanizmu u Hrvatskoj i presudi Jadranku Prliću.

Često se u razgovorima ljudi sa prostora bivše Jugoslavije mogu čuti tugaljivi komentari kako bi bivša velika balkanska država opstala da su njeni najbolji nogometaši u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva (SP) u Italiji 1990. godine u Firenzi pobijedili tadašnje aktuelne svjetske prvake, ekipu Argentine Diega Armanda Maradone. Isto tako, i danas se u Sarajevu može čuti da bi se Bosna i Hercegovina snažno ujedinila ukoliko bi selekcija Safeta Sušića, koji je, znakovito, igrao i za Jugoslaviju '90-e, "čekirala kartu" za Brazil.

"Nameću se negdje i nisu rijetke te paralele sa Jugoslavijom iz kasnih '80-ih i početka '90-ih sa bh. državom. Ne sjećamo se samo njenih nogometaša, sjetit ćemo se, naravno, i genijalne, možda najbolje ikada, košarkaške generacije bivše države, koja je harala Evropom i svijetom i napustila tron kao Rocky Marciano, praktično neporažena. Pa se onda sjećamo juniorske nogometne reprezentacije, koja je bila prvak svijeta, generacija Roberta Prosinečkog i drugih. Sjećamo se i Svjetskog prvenstva u Italiji '90-e, na kojem smo nesretno ispali od Argentine, nakon čega je, po toj popularnoj teoriji, država otišla u vražiju mater. Postavlja se pitanje šta bi bilo od Jugoslavije da je nogometna selekcija otišla dalje? To je, naravno, romantični mit. Jugoslavija bi se podjednako raspala, kao što se raspala uprkos tome što je košarkaška reprezentacija postala evropski i svjetski prvak, i to pobijedivši sa po 40 razlike najjače selekcije tog doba", priča Dežulović.

Paralela između BiH i Jugoslavije je, smatra Dežulović, primamljiva za "svakodnevnu kafansku upotrebu", ali postoje neke bitne razlike.

"Prije svega, ono je bila selekcija države koja je bila jedinstvena pa se raspala, a ovo je selekcija države koja je raspadnuta, pa se nekako pokušava ujediniti. Ono je bila višenacionalna selekcija višenacionalne države, ovo je selekcija države kojoj pokušavaju uporno amputirati njen višenacionalni koncept i karakter. Tako da nije čudo da se uspjesi bosanske reprezentacije u bilo čemu, pa i košarkaške na Evropskom prvenstvu, ili nogometne u kvalifikacijama za SP-u, tumače i slave samo u tzv. muslimanskim, odnosno bošnjačkim dijelovima bosanskih gradova", govori Dežulović, te u svom stilu nastavlja:

"Lijepo je, naravno, znati da ima Bosanaca koji se vesele uspjehu reprezentacije, a nisu nužno muslimani, odnosno Bošnjaci. Ali to, bojim se, nije toliko univerzalno da bi bilo pravilo, da bi razni ''dodici'' i ostala banda bili izuzeci od tog pravila. Svakako je to dobro znati i svakako to može biti uspjeh reprezentacije. Ne bi to bila nova stvar da uspjeh neke reprezentacije generira neke promjene u društvu. Bilo je toga i prije u srednjoj i južnoj Americi, u nekim afričkim zemljama, pa i evropskim. U tom smislu, na nogomet se u BiH gleda, ne kao na najvažniju sporednu stvar na svijetu, već u ovome trenutku kao na najvažniju važnu stvar na svijetu".

Volio bi, priznaje, da se slave Bosanci i Hercegovci i na drugim poljima.

"Kao što smo slavili fantastične filmske uspjehe bosanske kinematografije, pa sada košarkaše i nogometaše, a sutra neke treće, da se naprosto o Bosni prestane pričati kao o zemlji rata, krvi i meda i koječega drugog, već da se priča o zemlji fenomenalnih režisera, nogometaša, fizičara, fenomenalnih drvodjelja...", komentira jedan od najboljih satiričara sa prostora zapadnog Balkana.

Žao mu je što je teško naći načina iz kojega bi BiH mogla izgledati bolje nego što izgleda. BiH se, veli, našla u vrzinom kolu u kojem se ne vidi izlaz, pa se onda i ne traži.

"BiH je negdje duboko, generalno sjebana, blokirana zemlja, o čemu sam više puta pisao. Ne treba biti posebno oštrouman da bi se ta disfunkcionalnost uočila i registrirala. Malodušnost je direktan proizvod toga. Situacija u kojoj se u Bosni ne može ni dijete poslati na operaciju, a da da se to ne rješava na hitrim operacijama Vijeća ministra BiH, da se mijenjaju Ustav i zakoni, ili da ne reagiraju visoki povjerenici međunarodne zajednice, sve to, naravno, stvara tu malodušnost koja se onda prenosi i na one koji bi unijeli promjene poput nekih dragih prijatelja koji pozivaju na demonstracije, otpor, na ono što se posprdno zove revolucijom. Onda ni oni ne dobiju odziv kako bi trebalo. Otpor u startu oduzima ta malodušnost da se ništa, zapravo, promijeniti ne može. To je stvar koja, što narod kaže, ide dok ne pukne. A kad pukne bit će gadno. Ali malodušnost generira takvo stanje", tvrdi Dežulović.

Jedan od onih koji disfunkcionalnost bh. sistema smatra svojom političkom misijom je i lider Republike Srpske (RS) Milorad Dodik, koji je proteklih dana pod snažnim kritikama opozicije u tom etnitetu.

"Dodik je klasični bahati, balkanski kriminalac u kravati i na predsjedničkom položaju. Doći će i on na red. Svakome je jasno da će Milorad Dodik jednog dana biti u zatvoru. Ne zbog toga što će BiH biti normalna zemlja, već što se ovdje tako ravnaju neki dugovi i što niko u nekim podjelama interesa nije zaštićen. Ja podsjećam da, kada bi prije nekoliko godina neko rekao da će Ivo Sanader biti u zatvoru, to je bilo manje vjerojatno nego da je neko '62. rekao da će Tito biti u zatvoru. Sanader je završio u zatvoru, ne zato što je Hrvatska postala uređena zemlja, nije baš... Tako će završiti i on (Dodik)", govori Dežulović.

Dodik je, prema njegovom mišljenju, tek "neumiveni Ivo Sanader", bivši premijer Hrvatske.

"To je Sanader koji ne zna strane jezike, ništa više i ništa manje od toga. Seoski kabadahija koji ima svoju privatnu državu. Stvari mu sada kreću nizbrdo, poslovi ne idu kako bi htio, stvara se i rađa se otpor u RS-u. Jer tamo žive, ma koliko je to s druge strane teško prepoznati, ljudi od krvi i mesa, kojima ide na živce, ne Dodik kao nacionalista koji navija protiv BiH, već Dodik zbog kojeg skapavaju od gladi i propada pola BiH''.

Hrvatska, komentira Dežulović, ima priliku da postane apsolutni svjetski rekorder i da joj Evropska unija uvede sankcije tek nekoliko mjeseci nakon što je postala 28. punopravna članica, a zbog afere u slučaju "Lex Perković", kojom se štiti bivši šef jugoslavenske tajne službe Josip Perković, kojeg njemački sud tereti za ubistvo hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića 1983. godine.

"Prvi jula, kada je Hrvatska primljena u EU, bio je vjerovatno još samo jedan dan. Vjerovatno nikad nije bilo tako gluhog i nijemog historijskog dana kao što je bio 1. jula 2013. godine u Hrvatskoj. (EU)forija i euforija '90-ih su bile donekle razumljiv, jer u toj historijskoj ognjici Hrvati su kasnih '80-ih i početkom '90-ih tražili izlaz sa Balkana. To je bila EU. EU nije bila cilj Hrvatima sama po sebi, već sredstvo da se izađe sa tog nesretnog Balkana, sa kojeg tako uporno bježe. Kad su konačno, 20 godina kasnije, shvatili da su bijegom sa Balkana došli u EU, da im je, eto, cijela državna nezavisnost od 1.500 godina stala u nekih 20-ak godina, onda je došlo do razočarenja među tim državotvorcima, istim onim koji su prije 20 godina pozivali u EU, ali i onim drugima, koji u EU od početka ne vide hrvatskog saveznika, već samo hrvatskog kolonizatora", stav je Dežulovića.

Primjećuje da je to ona ista malodušnost koja se primjećuje i u BiH.

"Promijenit se ništa ne može. Sila je veća. Nekad Beč, Budimpešta, Beograd, sada Brisel, sve nas sa B nekako prati kroz historiju, i niko tu zadovoljan nije, niko osim onih koji su se uhljebili u tom golemom birokratskom sustavu EU. Paradoksalno je i što smo i prvi put odlučili pokazati muda. Naravno, to zgodno zvuči kada Hrvatska pokazuje muda sa 'Lex Perkovićem', ali stvar uopće nije nimalo romantična, niti ohrabrujuća. Jer se u 20 godina, u svih 20 godina, i onih HDZ-ovskih, Tuđmanovih i Sanaderovih, kad su nam prijetili sankcijama i zbog Oluje, ratnih zločina, Gotovine, Haga i koječega drugog, to nije dogodilo. Na kraju ćemo uspjeti postići to da ćemo dobiti sankcije jedva koji mjesec nakon što smo ušli u EU, što je apsolutni svjetski rekord. U povijesti nije zabilježeno da je EU protiv jedne od svojih članica potegnula sankcije kao protiv Hrvatske", komentira hrvatski autor.

Kaže da ne mora biti poklonik teorije zavjere ili posebno upućen da bi se zapitao čime je to "visoki udbaš" zadužio Hrvatsku da ga se brani gaženjem svih mogućih međunarodnih principa pa čak i onog najdubljeg, ljudskog i humanog - da svaki zločin mora doći na naplatu.

Komentirajući ponašanje čelnika Hrvatske, predsjednika Ive Josipovića i premijera Zorana Milanovića, Dežulović ističe da su oni "različiti tipovi u istoj stranci".

"Čak negdje dijametralno različiti, ali sa istim učinkom. S jedne strane, Josipović djeluje kao odmjeren, razuman, tih, miran, smiren, uljuđen, a, s druge strane, Milanović je sve suprotno – bučan, drzak, bezobrazan, izravan, temperamentan. Ali, obojica sa istim učinkom. Učinak je taj da Hrvatska ne ide ni naprijed, niti nazad", odgovara Dežulović.

O Josipoviću i Milanoviću



Govoreći o situaciji u Srbiji i dometima aktuelnog srbijanskog vodstva, koje je, po svom opredjeljenju, snažno opredijeljeno u borbi protiv korupcije i približavanja Evropi, podsjeća kako nije bilo davno kada je današnji vicepremijer Srbije Aleksandar Vučić govorio kako je Skupština Srbije "sigurna kuća" za Ratka Mladića.

"Ili kad su on i Nikolić po Bulevaru Zorana Đinđića lijepili one plave table s natpisom 'Bulevar Ratka Mladića'. I onda se govorilo da će jednog dana Kosovo moći priznati i Srbiju u EU uvesti samo te snage. Tada se mislilo na Vojislava Koštunicu, a zapravo na radikale, odnosno Nikolića i Dačića. Bila je to, prema mom mišljenju, velika zabluda demokratske tadašnje vlasti u Srbiji, koja se pokazala beskrvnom i bez muda i nije imala snage za veće poteze, veće državničke i političke poteze. Na kraju se dogodilo potpuno očekivano, Kosovo je priznala nacionalistička vlast. Miloševićev ministar policije ispada sam Robin Hood u Srbiji, najbolji ministar, imamo sumanuti obrat uloga, kao u nekom pozorištu apsurda. Niko razuman ne može vjerovati u iskrenost takvih poteza. A na razumnijima je da sumnjaju i u njihovu učinkovitost. Ja naprosto sam nisam siguran, u krajnjoj liniji i niko ne može biti siguran koji je Vučić od te dvojice pravi. Da li onaj iz 2007. godine ili onaj iz 2013. godine. A od toga koji je pravi zavisi šta će taj Vučić raditi dogodine ili za tri godine", njegova je ocjena.

Na Balkanu nema katarze



Prema njegovom sudu, niko na prostoru zapadnog Balkana, nažalost, nije prošao katarzu. Iako ne želi matematički dijeliti krivicu, naglašava da, kako god, Srbi nisu jedini krivici. Uvjeren je da svi trebaju tražiti katarzu zbog svojih ubica.

"Nije problem što samo Srbija nije prošla katarzu nakon svega što se dogodilo, nismo je prošli ni mi, ni vi, što bi se reklo. Nisu Srbi doživjeli katarzu, ali tu katarzu nije doživjela ni nacionalistička Hrvatska koja je vodila zločinačku politiku '90-ih. A tu katarzu nije čak doživio ni bošnjački nacionalizam, koji je u opasnosti da od svoje naiskatarzirane prošlosti opet napravi mit i legendu na isti način kao i Srbi i Hrvati. Naravno da ih ja ne izjednačavam ni matematički, ni na drugi način, ali naprosto u ovim ratovima nije bilo ni pobjednika, a bogami ni poraženih. Nije ovo Drugi svjetski rat u kojem smo pobijedili Nijemce, okupirali Njemačku, podijelili zemlju na četiri okupacijske zone i proveli identifikaciju u školama i javnim službama. Ovdje su stvari malo kompliciranije, ovdje niko bogami nije visio u Nirnbergu.... A u ćelijama je bilo svih", rekao je Dežulović.

Tuđmanizam je življi nego ikada



Odlučni kritičar svakog vida nacionalizma prepoznaje kako je tuđmanizam danas u Hrvatskoj življi nego za vrijeme Franje Tuđmana, što je paradoksalno, ali nažalost tačno.

"Sad je već prošlo toliko vremena da je već legitimna i ta tuđmanonostalgija, recimo, u kojoj ljudi jednako rezoniraju kako je nekada bilo bolje. Nije ni to nepoznata stvar u ljudskoj psihologiji. U Bosni ćete često čuti od ljudi kako je u ratu bilo bolje. Ovdje su razlozi potpuno drugačiji jer je pravac nostalgije drugačiji. Ljudi koji danas oživljavaju Tuđmana, njima jest bilo bolje za vrijeme rata, jer je država bila u službi ili njihovih privatnih poslova, ili njihovog konformizma i komoditeta, makar jednog najtješnjeg, najmračnijeg, onog malog šovinističkog, nacionalističkog, fašističkog i bilo kojeg drugog. U nekom uljuđenom konceptu države ili društva, takvi nemaju ni perspektivu, niti šansu. Jasno je da će prizivati Tuđmana za vrijeme kojeg im je naprosto bilo dobro. U krizama se, inače, javljaju takvi koncepti, neće se javljati u vremenu nekog blagostanja", smatra jedan od najpoznatijih novinara na zapadnom Balkanu.

Prlić i Filipini



Jedan od osnivača lista, koji je snažno kritizirao ratnu ulogu Hrvatske u BiH, kazao je i kako presuda protiv političkog i vojnog vrha tzv. Herceg-Bosne u toj zemlji uopće nije primijećena.

"Presuda Prliću bila je važna samo BiH. Naravno, iz različitih pobuda Bosni, a sasvim drugih Hercegovini, ali je u Hrvatskoj potpuno nevažna. Kad bi se pravila anketa sumnjam da bi iko znao da su osuđeni i kako su osuđeni. U Hrvatskoj je to potpuno ignorirana vijest. Mi sa tim nemamo veze!? To je popraćeno kao vijest o potonuću trajekta na Filipinima, otprilike tolike valjda imamo veze sa tim slučajem, kao i sa trajektnim vezama u filipinskom moru", zaključuje Dežulović.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: