{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Piše: Ahmed Burić
/
Deset želja za 2010. godinu

S
31.12.2009. u 12:15
0
17
Deset želja za 2010. godinu
0
Deset želja za 2010. godinu
Evo zadnjeg dana teške i mučne godine. Svi prave liste prošlog desetljeća, planove za sljedeće. Pred Vama je deset želja za nas. Ili, barem za one koji misle da možemo bolje
1. Ukidanje viznog režima

Većina priča iz zemalja kojima su ukinute vize za ulazak u EU otprilike ide u pravcu da građani Makedonije, Srbije i Crne Gore mogu u EU, ali nemaju s čim. Sasvim je moguće da, nakon prevazilaska fascinacije što se gleda Brandenburška kapija ili Eiffelov toranj, eventualne najezde Balkanaca u potrazi za radnim mjestima neće biti. Ko je mogao ili htio, otišao je, a zemlje jugozapadnog Balkana nemaju toliki demografski potencijal da njihovi stanovnici mogu ozbiljnije ugroziti tržište rada u EU.

Kao, recimo, Poljaci koji su prije par godina bukvalno nahrupili u zemlje koje su ih primale na posao. Kako god bilo i kakvi mi god bili, zaslužili smo da prestane ponižavanje na granicama: skidanja s autobusa, zadržavanja u avionskim čekaonicama, i stalnog podozrenja prema onome što simbolizira bosanski pasoš. Ni Bosanci, baš kao ni Makedonci, Crnogorci ili Srbijanci, uglavnom, neće imati s čim putovati. Najveći banditi među nama putuju s diplomatskim pasošima, tako da oni tih problema, uglavnom nemaju. Tako se i taj paradoks opet lomi po leđima onih koji su najmanje krivi. Običnog svijeta koji skuca par stotina eura ne bi li vidio kako stvari izgledaju negdje gdje ne vladaju dodici, hadezeovi, silajdžići i slične operetno – kriminalne spodobe.

2. Drugačiji rezultati izbora

Već postaje degutantno ubjeđivati narod da ne glasa za one koji ga vode u izolaciju, siromaštvo, primitivizam. U susjednoj Hrvatskoj na pragu je pobjeda Ozbiljnog Čovjeka nasuprot populističko-klijentelističko-estradnog tipa koji okolo trčkara u trenerci i okuplja estradne šupljake. Doduše, podaci o glasanju u BiH govore da je simpatije i glasove onih koji su u BiH imali pravo glasati odnio ovaj drugi. Mi uvijek pogrešno, reklo bi se, pa nema razloga da će za opće izbore 2010. biti drugačije. Ipak, valja upitati: ljudi, je li vam se ponovo ratuje? Ako je odgovor potvrdan, sve je u redu, glasajte kao i dosad! Ako ne, onda malo razmislite. Uz napomenu da ni svi novi politički subjekti nisu nosioci progresa. Rigidne i opasne ideje najčešće se kriju iza najava o prosperitetu i boljoj budućnosti.

3. Autoput Sava - morska obala

Upravo onoliko vremena koliko putujete od Sarajeva do sjeverne granice na Savi, treba vam da od Save stignete podno Alpa. Takve su stvari obeshrabrujuće i nestimulativne: raznorazni energetski lobisti, sadašnji i bivši predsjednici vlada i kojekakvi međunarodni i lokalni ublehaši su do sada, da im je doista bilo stalo da Bosnu i Hercegovinu izvedu iz izolacije, zaista mogli sagraditi nešto više od komada Sarajevo – Zenica. E, ali za to bi trebalo nešto više od patronalizirajućeg i za inteligenciju puka doista uvredljivog osjećaja ćaćevine koji je uglavnom zajednička osobina naših političara. Izgradimo dakle put od Save do Neuma, makar putem radnih akcija. To bi ovim ljudima dalo osjećaj da idu prema nečem naprednijem.

4. Iskorak "od uvijek može gore" do "konačno mora bolje"

Od 1991. godine, čini se, traje ona vrsta mentalitetske popustljivosti koja traži ispriku za svaku budalaštinu koja joj se desi: "neće kod nas rat", "ako i bude, neće u Sarajevu", kasnije "dobro je, ne puca!". Sve se te izlike mogu podvesti pod onu čuvenu – "uvijek može gore." Može, do konačnog uništenja, rekao bi veliki Walter Benjamin, ali u tom slučaju ništa na ovom svijetu nema svrhu. Ovo naše "uvijek može gore", definitivno nema svrhu i valjalo bi ga promijeniti u "mora bolje", jer to nije samo pozitivistička i napametna parola, već zalog opstanka onih koji dolaze. Mora bolje!

5. Borba protiv korupcije i klijentelizma

Priča ide ovako: zove prijatelj i pita za (pr)ocjenu. Neko njegov je operiran u bolnici pa bih ja kao poznavalatelj socijalnog miljea trebao znati koliko treba dati doktoru "na kafu", jer je sve prošlo kako treba. Ja kažem da sam čuo koliko stvari inače "koštaju" u praksi, a prijatelj mi poslije kaže da sam dobro procijenio. Jesam li, dakle, i sam učestvovao u korupciji? Formalno – jesam, ali suštinski živ čovjek svašta mora znati, da bi preživio u ovakvoj sredini. Valja znati da svaka profesija nosi časne ljude koji žive od (besramno male) plaće koje im je društvo namijenilo za obavljanje jedne od najodgovornijih dužnosti. I one druge, zbog kojih nam je ovako kako jeste. Ne samo u zdravstvu, nego općenito.

6. Stop uličnom nasilju!

Drugi prijatelj, poznat i priznat umjetnik, odnedavno u politici, i veoma drag čovjek, ali u jednoj vrsti zavade s realitetom u kojem živi (a ko normalan nije u zavadi s ovim?), žali se neki dan: "Jesi li ti, molim te, vidio da se u Ferhadiji prodaju petarde na svakom koraku?" "A jesi li ti", pitam ja njega, "svjestan da je 60 posto ljudi u ovoj zemlji naoružano, i to ne pirotehničkim sredstvima, nego bombama, bombicama, pištoljima, strojnicama", kako kaže narodna pjesma!? On me gleda pomalo u čudu, a ja opet ispadam ledolomac naizgled velikih misli. On onda kaže: "Ja ne znam kako se to radi, ali znam u kakvoj bih državi želio da živim!" Znam i ja, majstore, ali za to će trebati počistiti nasilje s ulica. Ovako su nam dnevne novine uglavnom – osmrtnice. Na prednjim, srednjim i zadnjim stranama.

7. Vraćanje poštovanja radu

Postoji priča da je posljednji njemački car, Wilhelm II (1849. – 1941.) imao običaj kad bi u parku susreo nekoga ko sjedi na klupi i ništa ne radi, dao da išibaju tog "neradnika". I tako je, između ostalog, nastala čuvena njemačka radinost. Što se nas tiče, pošten rad je odavno kategorija kojom se ne možete obogatiti, najčešće ni pristojno živjeti, ali bez toga neće biti ničega. A možda i našoj čuvenoj komfornosti Wilhelmova kandžija ne bi štetila. Ali ne, ipak su to druga vremena: danas se poštuju ljudska prava i slobode. Ne bi bilo zgoreg, da se poštuje i rad.

8. Vraćanje publike u kina i pozorišta

Jedan od najvažnijih, ako ne i najvažniji događaj u oblasti unaprijeđenja kulture je otvaranje multiplex kina Cinema city koje i pored "jutog" hollywoodskog repertoara vraća nadu u odlazak u kino. S druge strane, pozorišta su u krizi: treba ući u njih i pokušati dovesti ljude na predstave koje ih zanimaju i podići kvalitet i obim naše doista siromašne ponude kad je teatar u pitanju. S filmom je stvar unekoliko drukčija, jer postoji mit o tome da imamo veliku kinematografiju. Imamo pojedinačne slučajeve spremne da se kvalitetom nose sa svima na svijetu, a nemamo adekvatnu opremu kojom bi se to snimilo. Idite u kino i pozorište, tamo se uvijek ima šta naučiti.

9. Uspjeh u kvalifikacijama za EP u Fudbalu 2012.

Za novog selektora izabran je Safet Sušić, čovjek čije je nogometno majstorstvo bilo i ostalo predmetom ozbiljnih studija i analiza, ali čiji trenerski uspjesi i posao baš i ne mogli ispuniti ozbiljniju bilježnicu. Bilo kako bilo, velikom Papetu neće biti lako: formacija iz NS/FS jedne od krovnih kriminalnih, pardon, fudbalskih organizacija u BiH Sušića je izabrala zbog očuvanja vlastitih pozicija. U toj priči nekadašnji čarobnjak s Koševa, mora biti oprezan: ako mu pođe za rukom da ovu sjajnu generaciju odvede na Evropsko prvenstvo 2012. Savez će to, nesumnjivo predstaviti kao svoj uspjeh. Dogodi li se suprotno, Safet će, opet, biti dežurni krivac. Nimalo zahvalan posao u ovom trenutku u kojem mu želimo barem onoliko sreće i pameti koliko je imao igrajući za reprezentaciju Jugoslavije i, dakako, FK Sarajevo.

10. Razvoj turizma

Šta na kraju reći, osim Sretna Vam Nova Godina. Hoće li Sarajevo i BiH zarađivati ove zime na turističkim potencijalima. Kad je već tako, evo i slogan: "Dobro došli u Bosnu i Hercegovinu, zemlju u kojoj je u svakom trenutku, apsolutno sve moguće". Uzdravlje!

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: