Čovjek kojeg nema

Ovakvih priča u našoj domovini i širom planete gdje živi naša dijaspora, čut ćete na hiljade. Doslovno. Dakle, postojali su neki ljudi koji su na početku sada već dalekog rata nekome smetali zbog svoga imena, vjere, pojave ili bilo čega drugog. Došli su drugi koji su se također voljeli kititi ljudskim epitetima, odveli ove što nisu odgovarali višim ciljevima i za njih se više nikada nije čulo. Baš kao da je neko narodu koji je sve gledao vlastitim očima nalijepio selotejp i na oči i na uši da ne govore i ne gledaju.
Ali su čuli. Sve su čuli.

Elem, protekle su godine, a debele naslage tišine prekrile se gradove i sela, livade i šume, porušene kuće, i zametnule tragove. Porasla je trava, izlistalo lišće, došle neke nove generacije, zasijalo novo sunce. Ali nešto je ostalo isto. Da titra, da ne da mira, da skače pred očima koje ništa nisu vidjele i da šapuće sa usana usta koja ništa nisu rekla. Ostalo je ono što je ušlo na uši, uvuklo se i ne može da izađe. A, to nešto zove se – istina.

Zato ljude u gradovima i selima koji znaju tako teško pritišće to saznanje, zato ih ubijaju mir i tišina, skoro pa neki muk koji žele zaglušiti svojom bukom, kao da zagrću tragove pijeskom a vjetar ih, uprkos svemu, stalno razotkriva. Dakle, boli ih istina o ljudima koji su doskora znali a koje više ne znaju jer ih nema na površini ove zemlje. Imaju samo uspomenu na njihovo zadnje preklinjanje da ih poštede, da oni nisu ništa krivi i nikome dužni.

Među hiljadama nedužnih bio je i taj jedan čovjek. Ugledan u čaršiji, svi su ga znali, poštovali, cijenili njegov rad, tapšali ga po ramenu i bili ponosni da žive u istom mjestu gdje i on. Kada je došao rat, on je postao neprijatelj. Iako nije imao oružja, odveli su ga i zameli mu trag. Njegovo beživotno tijelo ostavili u nekoj zabiti, da truhne negdje skriveno, baš kao da je bio niko i ništa, kao da nije bio ni čovjek, izbrisali su njegovo ime i prošlost, porušili njegovu kuću, zapalili slike. Ako odete na njegovu adresu, nećete naći ništa. Samo izravnjano zemljište, bez ikakvog traga i kućnog broja. Možete zamisliti, pa zakucati na vrata i čekati da vam neko otvori, ali ruka će samo proletjeti kroz zrak. I možda, prodrmati misli da se vrate u stvarnost.

Hiljadama kilometara daleko, dijete pokušava da živi život. Bez čovjeka koji mu je bio otac i žene koja mu je bila majka. Pokušava još uvijek shvatiti šta se to zapravo zbilo i gdje je nestao on. Tamo gdje se zbilo, na stotine je onih koji šute i ne žele pričati. Obuzela ih je neka čudna amnezija od dana kada su gledali kako odvode njenog oca i kojem poslije negdje oduzimaju život. Samo zato što je bio drugačiji. Ili, samo što su ga oni drugačijim vidjeli. Oni još uvijek šute. I dok se zemlja prekopava oko njih da nađu njegove kosti, oni šute. Kao da misle da će ih to spasiti.

I tako od grada do grada, i od sela do sela. Pomislite samo koliko je ovakvih priča, nekih koje su još uvijek zakopane pod zemljom dok ih živi ne žele pričati. Oni šute iako znaju da je blizu dan kada će morati reći.