{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Čibučari uvijek imaju posla, najbolji majstor za frule bio gluhonijem

F
26.11.2013. u 15:09
11
6
Čibučari uvijek imaju posla, najbolji majstor za frule bio gluhonijem
11
Visočki čibučari, virtuozi za rukotvorine od drveta, nastanjeni u Goduši, kotlini koja leži uz potok Godušicu nekoliko kilometara od Visokog, jugozapadno prema Kiseljaku, stotinama godina na istom mjestu drvo pretvaraju u umjetnost, a njihovom zanatu ne prijeti, i nikada nije ni prijetilo izumiranje kao što je slučaj s većinom starih zanata diljem zemlje.
Stoljećima su pravili razne predmete od drveta, ali s obzirom na to da je čibuk, pomagalo za pušenje cigarete, bio najdominantniji proizvod koji je izlazio iz njihovih radionica po njemu su ih i prozvali, a i danas im je to zvanični naziv.

Ističući gluhonijemog majstora za frule, čija su svirala bila besprijekorna i neponovljiva Vehab Halilović počinje priču o vještim majstorima i umjetnicima, čija je tradicija višestoljetna.

On je jedan od nekoliko stotina čibučara i u razgovoru za Agenciju Fena priča o čibučarstvu, ekspanziji i širenju ovog zanata te najboljim i najistaknutijim majstorima, drvorezbarima.

Ne može se utvrditi kada je počeo čibučarski zanat



Goduša je visočko naselje s 300 domaćinstava, a njegova "ekskluzivnost" je u tome što se više od 80 posto stanovnika bavi čibučarstvom, od koji 50 posto aktivno.

Halilović kaže da niko ne zna tačno otkada datira tradicija u selu te da je pedesetih godina kustosica Zemaljskog muzeja u Sarajevu Zorislava Marković istraživala ovaj kraj i bez obzira na iscrpno istraživanje ni najstariji stanovnik joj nije mogao, ni približno, reći početak čibučarskog zanata u ovom mjestu.

"Jednostavno, uvijek je Goduša bila poznata po čibučarima, kada sam bio dijete, i kada je moj otac bio dijete, dedo, uvijek", kaže Halilović te dodaje da opstanak ovog zanata nikada nije bio doveden u pitanje, a po njegovoj procjeni to se neće ni desiti.

Pojašnjava da se u Goduš izrađuju četiri artikla, čibuk, razne vrste svirala, brojanice - tespihi i češljevi od goveđeg roga. Dolaskom vojnika u ratnim godinama, doseljenika, Halilović kaže da je dijapazon proizvoda čibučarskog zanata proširen do mjere da obuhvata sve što se može napraviti od drveta. Od privjeska za ključeve do kormila za prekookeanski brod, koji je on pravio sa svojim Godušanima za jednu crnogorsku kompaniju.

Proizvodnja osnovnih i naknadnih artikala iz ovog zanata može izdržavati čitavu porodicu.

"Ko uporno radi i ko čibučarstvo izabere za osnovno zanimanje ne treba mu bolji posao, može živjeti od ovog zanata", kaže Halilović te naglašava da se on od 1992. godine, otkada je ostao bez posla, intenzivno bavi ovim zanatom.

Svoje proizvode uglavnom plasira na tržište u BiH, a kaže da je prije rata 90 posto artikala išlo na jadransku obalu. Kaže i to da je više puta bio u situaciji da u Dubrovniku vidi svoju frulu na kojoj piše "Pozdrav iz Dubrovnika".

Afirmacija zanata



Vrijedni i dobri majstori Godušani koji se trude da na sličnoj fruli piše "Pozdrav iz Goduše", krenuli su s afirmacijom zanata, a već su u saradnji sa Zavičajnim muzejom iz Visokog napravili depandans (podružnicu, sobu muzeja) u kojem skupljaju vrijedne i rijetke rukotvorine.

Tako depandans čuva ručni rad majstora Dedića, Ahmića, Babića, Adilovića i Alihodžića za koje Halilović kaže da su svi vrsni majstori svog zanata.

Svi su oni rođeni Godušani, a Halilović kaže da ukoliko negdje neko i proizvodi čibučarske proizvode ili je on ili su mu preci iz Goduše.

Optimističan, siguran i ponosan Vehab Halilović navodi da ovaj zanat ne može izumrijeti niti u Goduši niti u porodici koja se njime bavi jer, uvijek ga neko nastavi. On ima tri sina od kojih svaki zna raditi ovaj posao, i četiri unuka za koje kaže da se podrazumijeva da će naučiti raditi posao čibučara.

Halilović se rodio u porodici gdje je bilo pet sinova, kaže, da im zanat nije nametan, čibučarstvo se podrazumijevalo. Svih pet sinova su bili kvalitetni majstori. Danas su živi još Adem i Vehab, a obojica imaju radionicu.

Svi čibučari, pa i V.Halilović, a i njegovi će nasljednici, drvo rezbariti uz pomoć čekrka, stroja koji je osnova ovog zanata, a on je, pojašnjava Halilović, preteča moderog struga.

Alata nemaju univerzalnih, svaki čibučar sam sebi pravi alat, prilagodi ga svojim potrebama i načinu rada. Položaju kako ga čuva i slično. Imena alata su također lokalizmi i nema ih u leksikonima, imenuju ih po svojoj logici.

Šefko Čurtović najbolji majstor frule



Tako naprimjer u njegovoj radionici stoje alati za ''šaranje'', luklija za grubu obradu, lučac štap kojim pokreće čekrk te matkafza za bušenje i mnogi drugi alati kojima su imena davali stari ili daju novi čibučari.

Osim njegovog čekrka na kojem radi gotovo 60 godina, u Halilovićevoj radionici je i čekrk čovjeka koji je bio najbolji majstor, čibučar ikada, Avdo Dedić koji je umro prije 40 godina, i za kojeg kaže da nije dostižan, a to je i opće mišljenje čibučara.

Također u depandansu se nalaze i rukotvorine Šefke Čurtovića koji je bio gluhonijem od rođenja, a koji je važio za najboljeg majstora za frule. Umro je devedesetih godina.

Halilović kaže da je na osnovu oblika frule, rupica i kanala znao da li je zvuk dobar ili ne i nikada nije fulio sa sviralom.

"Nikada nije čuo zvuk frule, a pravio je najbolje", kaže on za Šefku te dodaje da je bio najveći zapamćeni fenomen među godušanskim čibučarima.

Zapamtit će Goduša i Visoko još mnogo fenomena, čibučara, siguran je Halilović koji se na kraju priče kratko pohvali i da je na Muzičkoj akademiji u Sarajevu održao i nekoliko prezentacija svirala koje su proizvedene u Goduši.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: