{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Pismo iz Hercegovine: Zašto se ne trebamo nadati Vahidu Halilhodžiću?

4.7.2014. u 10:00
97
147
Pismo iz Hercegovine: Zašto se ne trebamo nadati Vahidu Halilhodžiću?
97
Pismo iz Hercegovine: Zašto se ne trebamo nadati Vahidu Halilhodžiću?
Vahid Halilhodžić (Foto: EPA)
Nikakve posebne dileme ne treba imati u smislu treba li ili ne treba napraviti stručnu analizu nastupa bh. nogometne selekcije u Brazilu.
Logično da treba, jer nakon uspješnih kvalifikacija, igre protiv Argentine, dvostrukog svjetskog prvaka, ali i pobjeda u pripremnom periodu protiv Meksika, koji je za razliku od naše selekcije briljirao, kao i Obale Slonovače, koja pukom nesrećom vizu za ulazak među šesnaest najboljih izgubila u posljednjim sekundama utakmice protiv Grčke, sasvim logično je baviti se uzrocima katastrofalnog nastupa na najvećoj smotri najvažnije sporedne stvari na svijetu.

No, ako ta analiza bude podrazumijevala isključivo stručne aspekte, onda se bojim od nje neće biti neke posebne koristi. Jer, stručne analize se veoma često potenciraju radi sakrivanja a ne otkrivanja problema, ma kako to apsurdno zvučalo.

Brzo zaboravljamo



Jedan poznanik, nekadašnji nogometaš i trener, pričao mi je kako su jedne prilike, imali višesatnu raspravu, nakon neočekivanog poraza od ekipe koja je u svim elementima bila znatno lošija. I tako, satima se uz naglašenu ekspertnu akribičnost i stručnu terminologiju raspravljalo da li je lijevi bočni trebao biti istureniji, je li se vezista u dovoljnoj mjeri vraćao na svoju polovinu, da li se špic igrač dovoljno kretao, otvarao prostor itd., iako je suštinski problem bio nastup trojice standardnih prvotimaca u polupijanom stanju.

Ali, kako su sva trojica bili djeca "važnih roditelja“ cijela priča je okrenuta na stručna razglabanja, identifikaciju potencijalnih strateško-taktičkih pogrešaka, a sama rasprava domišljena u zaključku da ekipa jednostavno nije imala svoj dan.

Svako ko je sa iole malo više pažnje pratio nogomet u dužem razdoblju, dobro zna da je nogometna reprezentacija bivše države u svim generacijama na svim takmičenjima postizala puno manje nego je objektivno vrijedila. Ne zbog taktike i strategije, odsustva trenerskih znanja i sposobnosti, nego jednostavno zbog postojanja viška igrača koji su, bez obzira na nogometno umijeće ili formu, morali
biti u timu.

Safet Sušić bi se morao sjećati da je Zlatko Vujović, za razliku od njega, bio standardni reprezentativac u plavom dresu, i to samo zbog činjenice što je snaga sugestija iz Generalštaba JNA za svakog selektora bila mjerodavnija od francuskih hvala na račun igre Safeta Sušića.

U sličnoj situaciji nalazili su se, dakako, i Vahid Halilhodžić, Duško Bajević..., podobar broj igrača iz BiH. Čak i u najlepršavijem izdanju Franjo Vladić teško se probijao pored Jovana Aćimovića, iako je ovaj jedva hodao po terenu. Ali on je bio iz velike Zvezde, a Kulje iz malog Veleža.

Nepotizam je pokrenuo lavinu



Kakvu pouku je izvukao Safet Sušić, ko zna koliko puta lično suočen sa navedenim problemima? Nikakvu! Sve je zaboravio. Poklekao je pred sličnim izazovima, u trenucima kada je valjalo sačuvati principijelnost, kada je valjalo krenuti na najveću smotru najvažnije sporedne stvari na svijetu.

Njemu se nepotizam naprosto nije smio dogoditi. Šta je u njegovom slučaju bilo presudno, rodbinska insistiranja ili emocije, uopće nije bitno, ali van svake sumnje je da je neuspjeh naše selekcije na Svjetskom prvenstvu u najvećoj mjeri generirao selektorov potez da u reprezentaciju pozove bratića.

Tako nešto se Papetu nije smjelo dogoditi, osim u jednom slučaju – da je poziv uslijedio pod pritiskom navijača i sportske javnosti. Igračka vrijednost Svena Sušića u ovom slučaju uopće nije bitna. Činjenica, međutim, da je jedan broj igrača, koji su iznijeli teret kvalifikacija, zbog novopridošlog ostao u autu, bio je početak generiranja problema koji su nažalost kulminirali kad nam je to najmanje trebalo.

Njegov potez da u reprezentaciju pozove bratića dao je krila glavnim zvijezdama okupljenih oko prehvaljivanog Edina Džeke, da se i sami nađu u selektorskoj ulozi, ultimativno tražeći da se među putnike u Brazil ukrca i njihova raja. Selektor je, naravno, u nedostatku valjane argumentacije sa takvim prijedlozima mogao samo složiti, gubeći mukotrpno stečeni autoritet.

Krug oko Džeke nije samo krenuo obavljati selektorski posao, nego je uz punu podršku likova sa povlaštenim statusom, poput Amre Silajdžić, preuzeo kreiranje cjelokupne atmosfere u reprezentaciji, u koji se selektor Sušić silom prilika imao samo uklopiti. Sve je zbog bratića morao da iskašlje i otrpi.

Najbolji strani igrač Francuske svih vremena doveo se u situaciju da trpi čak i prisnije stručno-suflersko prisustvo roditelja pojedinih igrača, za koje su tribine stadiona morale biti najbliža fizička destinacija.

Zna se da su se zbog „prioritetnijih poslova“ pojedinaca događala čak i odgađanja treninga u vrijeme kada je uigranost i fizička sprema morala biti prioritetni zadatak za sve, što je čak i iskusni Ivica Osim odmah primijetio, bez obzira na udaljenost. Iskusnom Švabi njihova ležernost nije promakla. A kako je i mogla, kad je iz perspektive fizičke spremnosti naša najbolja selekcija više ličila na grupu turista zalijepljenih čarima Kopakabane, nego li tim spreman za pobjede.

Safet Sušić, ipak, najbolje rješenje



Kako dalje? Kvalifikacije za Evropsko prvenstvo su na pragu. Kombinacija je napretek, a najviše njih usmjereno je na Vahida Halilhodžića, našeg čovjeka koji je napravio veliki uspjeh. Ne samo sa Alžirom. Ne zaboravimo da mu Francuzi tek tako nisu uručili najveće priznanje koje se nekom može uručiti u toj zemlji – Orden Legije časti.

O Halilhodžiću, međutim, ne treba razmišljati. Naravno, u ovakvim okolnostima. Vaha vlastitu neprikosnovenost ni za šta ne bi mijenjao, u što se svako ko iole prati sportska zbivanja mogao uvjeriti.

U nostalgičnom pokušaju približavanja domovini jednom se već "opekao“. Ako je Mamića inekako otrpio u susjednoj zemlji, teško je vjerovati da bi u vlastitoj mogao sarađivati sa sličnim profilima, kojih imamo napretek.

Aktuelni selektor Safet Sušić u ovom trenutku je, bez sumnje, najbolje rješenje. Najneposrednije upoznat sa problemima, zasigurno bi ih, uz odgovarajuću podršku, najbrže i najefikasnije otklonio. Jer, vremena za rad na duge staze, što je u pravilu demagoška oblanda, kojom se na "stručan način“ najlakše pravdaju neuspjesi, jednostavno nema.

Početkom septembra valja igrati protiv Kipra. Dođe li na čelo stručnog štaba neko ko će od Kipra, Andore, Velsa, u našim glavama kreirati moćne nogometne sile, pa kad ih pobijedimo na sva zvona uvjeravati javnost da je to posljedica ozbiljnosti pristupa, velikog razloga za optimizam neće biti. Nama treba selektor koji će sportsku javnost uvjeriti da ćemo se, ne plasirati na Evropsko prvenstvo, nego da ćemo naše rivale pregaziti i rasturiti.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: