Život je preskup da biste odustali i prekratak da čujete za dvije Nataše
Možda je u ovih deset običnih rečenica već dovoljno rečeno. Možda smo se svi već zamislili i upitali: "A koji su ono moji izgovori?"
Priča o Nataši Kovačević čisti je primjer zašto postoji sport - da pokazuje snagu duha. To je jedina i prava suština. I fudbala i golfa i košarke i formule 1 i kriketa i kickboxa. Zidovi ne postoje. Sve ostalo, izvan te suštine, samo su popratni materijali. Možete kasniti u odnosu na druge, mogu vam postavljati rampe i nipodaštavati vas, možete čak ostati bez dijela tijela, ali duh je ono što niko dodirnuti ne može i on je do kraja vaš. Samo vi rukujete s njim.
Košarkaški idol Peđa Stojaković
Vukašin Kovačević je igrao rukomet, majka Natalija je bila košarkašica, brat Ivan je trenirao košarku, na TV-u su se mijenjali uglavnom sportski kanali i nekako je sve bilo predodređeno da se i Nataša zaljubi u neki sport. Ili preciznije u nekog sportistu. I desilo se. On je zaluđivao Ameriku na All Staru svojim trojkama, nosio dres Sacramenta, tima košarkaških boema, i briljirao na Svjetskom prvenstvu u Indianapolisu 2002. godine lomeći kičmu američkom Dream Teamu. Nema ih puno takvih. O Peđi "šuteru" je riječ.
"Košarku sam počela da treniram sa osam godina i za te moje početke vezana je jedna zanimljiva priča. Za košarku sam se zainteresovala 2002. godine u vrijeme održavanja Svjetskog prvenstva u Indianopolisu. Naša reprezentacija je na tom prvenstvu pobijedila američki Deam team i osvojila zlatnu medalju. A ja sam se zaljubila u Predraga Stojakovića. Zato sam poželjela da treniram košarku", opisuje Nataša u razgovoru za Klix.ba.
Kao i svakom djetetu koje tek treba da zaroni u tinejdžerske godine, sport je ipak bio poput hobija, prvi na listi iza domaće zadaće i gradiva iz geografije. Međutim, kada je 14-godišnjoj Nataši stigao poziv iz reprezentacije Srbije do 16 godina, stvari su se promijenile. Godina dana razlike u tim uzrastima lako je uočljiva i teško je nadjačati starije od sebe, ali Nataša je bila, pa, drugačija. Vidjelo se da nije samo "jedna u nizu" djevojaka koje su zavoljele sport sa dva koša. Taj poziv zapravo je rekao da košarka može biti njen životni put.
"Prijelomni trenutak definitvno je onaj kada sam kao pionirka sa 14 godina pozvana u kadetsku reprezentaciju Srbije (selekcija do 16 godina). Prvenstvo se održavalo u Poljskoj i bila sam ubjedljivo najmlađa u timu. Tada sam shvatila da košarka definitivno može biti nešto čime ću se baviti u budućnosti i da će ona biti moj profesinalni poziv", kazala nam je Nataša.
U reprezentaciji je brzo prošla onu fazu: "Ovo je Nataša, naša najmlađa igračica. Mezimica", jer brzo je postala ona koja nosi tim. Prvenstva su se redala, individualna priznanja slagala na vitrinu i Nataša je smatrana jednom od najperspektivnijih košarkašica Srbije. Sve je išlo kao na traci koja čeka naslov: "WNBA - ženski NBA". Tada bi ispunila obećanje jednom čovjeku. Sjećate se Peđe "šutera".
"Sa 10 godina imala sam tu sreću da upoznam Peđu i sjećam se da se umalo nisam onesvjestila. Sjećam se da sam mu tom prilikom rekla da ću za njega i njegovu djevojku poslati karte za moju utakmicu kada budem igrala u ženskoj NBA ligi. Kada sam mu to saopštila od uzbuđenja sam počela da plačem. Maštala sam o tome da ispunim datu riječ i pošaljem mu karte za moj prvi meč u WNBA", otkriva Nataša.
Sedam evropskih prvenstava i sedmi septembar
Klupska karijera je išla sljedećim redoslijedom; Partizan, Voždovac, Crvena zvezda. A onda je, nakon nastupa na čak sedmom Evropskom prvenstvu od kojih je jedno zapečaćeno bronzanom medaljom, uslijedio transfer iz Zvezde u mađarski Gyor s kojim je potpisala profesionalni ugovor. I došlo je vrijeme za jednu sasvim običnu pripremnu utakmicu u Šopronu. Znate, milion puta je Nataša, kao i svi sportisti, autobusom išla na utakmice. Ali, ovaj put posebno će pamtiti, jer autobus nije stigao na željeno odredište.
Nesreća se dogodila sedmog septembra 2013. godine. Poginuli su trener kluba Akos Fuzy i menadžer kluba Peter Tapodi. Nataša je uspjela izvući se iz autobusa, ali ne bez posljedica. Stradalo je njeno stopalo lijeve noge. Koliko god prizor izgledao jezivo u tim momentima nošena adrenalinom nije bila svjesna šta se desilo. Ni suzu nije pustila. Nažalost, svijest je bivala sve jasnija za vrijeme boravka u mađarskoj bolnici gdje joj je amputirana lijeva noga ispod koljena. Snovi su počeli bježati iz ruku. Kuća i shrvana porodica bili su daleko. Košarka...
"Svakako da je jedna od prvobitnih pomisli bila da neću moći da igram košarku", prisjeća se Nataša. Ispočetka nije bilo lako to prihvatiti. Ipak, sjećati se prošlosti sa samosažaljenjem vodilo bi je ka ponoru. Brzo je to shvatila hrabra djevojka. I krenula dalje. Možda bez košarke, ali dalje. Naprijed.
"Ali, tada sam odlučila da ne razmišljam po principu šta bi bilo kad bi bilo. Uspjela sam za vrlo kratko vrijeme sebe da programiram tako da se isključivo fokusiram na oporavak. Imala sam jaku volju i željela sam da što prije vratim svoj život u normalu, da počnem aktivno da živim, jer tada sam još bila vezana za krevet. Od samog starta sam se trudila da budem pozitivna. U tome sam imala veliku podršku porodice, prijatelja i javnosti da ne posustanenm u procesu rehabilitacije i sve to mi je davalo dodatnu snagu i značajno pomoglo", opisuje Nataša.
Pomoć je stizala sa svih strana. Tragedija je pogodila svakog ko je čuo za Natašu, Gyor, sedmi septembar... I svi su bili zadivljeni hrabrošću mlade djevojke koja je sudbinu čvrsto prihvatila i uz osmijeh nastavila dalje. Samo tri mjeseca nakon nesreće Olimpijski Komitet Srbije joj je uručio nagradu "150 Years, Pierre de Coubertina, sport kao škola života" kao priznanje za hrabrost, odlučnost i optimizam koji je pokazala pri suočavanju sa životnim preprekama. U februaru 2014. godine postala je ambasador evropske FIBA-e. Mjesec dana nakon toga osnovala je Fondaciju sa svojim imenom kako bi pomagala drugim sportistima u nevolji. Snaga duha, zar ne?
"Fondaciju smo osnovali svega par mjeseci poslije nesreće i to je valjda bio prirodan sljed stvari. Jer, poslije svega što se desilo, cjelokupna javnost je stala uz mene i imala sam zaista veliku podršku tokom oporavka, i najmanje što sam mogla da uradim je da osnivanjem Fondacije društvu vratim barem dio onoga što sam ja dobila", kazala nam je 21-godišnja Nataša.
Je li mnogo 795 dana?
Pomirila se da su parket, lopta i obruč stvar prošlosti. Znala se nositi sa mislima koje su je podjsećale da je iza sebe u tinejdžerskim godnama upisala nastupe na sedam evropskih i jednom Svjetskom prvenstvu. I onda je stigao oktobar 2014. godine kada su krovne kuće evropske i francuske košarke obezbijedile sportsku protezu za Natašu. Bio je to početak priče koja će do kraja pokazati pravu snagu Nataše Kovačević. Početak priče koja će probuditi nadu cijelom svijetu.
"Kada sam prvi put potrčala u toj sportskoj protezi znala sam da ću se kad-tad vratiti na parket. Željela sam samo da sačekam koliko mi je potrebno da psihički i fizički budem potpuno spremna za tako nešto. Zanimljivo je da sam bila u posjeti mojoj drugarici Branki Luković u Skopju, sa njom sam intezivno pričala o mogućnosti da ponovo počnem da igram košarku i tada sam donijela odluku da ponovo počnem da treniram", pojašnjava hrabra djevojka.
Samo tri sedmice nakon razgovora sa drugaricom u Skopju, 11. novembra 2015. godine, sa brojem sedam na leđima dresa Crvene zvezde u dvorani Basket lend u Železniku, tačno 795 dana nakon jezive nesreće i tragične povrede, na teren je istrčala Nataša Kovačević, prva košarkašica sa plastičnom protezom u historiji profesionalne košarke. Ravonpravna sa ostalima i željna novog početka u dvorani koja broji tek 350 mjesta pokrenula je klupko koje će obići svijet i dati mu nadu. I baš, ostalo je historija.
Njena Fondacija donirala je sredstva za operaciju na oku Juljanu Bogdanoviću u Rusiji, košarkašu iz Kragujevca. Jedna operacija je izvršena, a predstoje mu još dvije za šta su obezbijeđena sredstva. Ani Jovović, paraolimpijskoj plivačici, obezbijeđena je kupovina proteze. Ženskom košarškaškom klubu Nozi Pazar donirane su lopte i koševi za mini basket. Nataša je izabrana za ličnost godine u Srbiji u izboru NIN-a i Srpske asocijacije menadžera, druga ličnost godine u izboru Nedeljnika i postala je počasni građanin Opštine Voždovac.
I čisto da ne zaboravimo na ono što je započela sa osam godina. Na ono što nije prekinula ni nakon preživljene noćne more. Na ono što šalje najjaču poruku - u ovoj sezoni za Crvenu zvezdu je odigrala 16 mečeva pri tom postižući 6,6 poena i jednu asistenciju po meču. Na parketu prosječno provede 17,8 minuta.
"Smatram da u ovoj cijeloj priči ja nisam bitna. Voljela bih samo da sve ovo što se meni desilo bude primjer drugima, da su neke stvari moguće iako u prvi mah izgledaju nemoguće. Da ljudi vjeruju u sebe, da se bore i nikad ne predaju i da njeguju i čuvaju svoju porodicu, jer ona je mjesto koje pruža utjehu i daje nevjerovatnu snagu. Da ostane upamćeno ono što sam ja postigla, ali ne zbog mene, već kao putokaz drugima i motiv da ne očajavaju bez obzira na težinu situacije već da se bore", kazala je svima nama Nataša.
