{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


U Litvaniji, od Vardara pa do Triglava

S
10.9.2011. u 12:40
0
29
U Litvaniji, od Vardara pa do Triglava
0
U Litvaniji, od Vardara pa do Triglava
Nakon tolikih godina, na jednom su se košarkaškom takmičenju našle reprezentacije svih republika nekadašnje SFRJ. Nešto od predrasuda su potvrdili, ispunili su i iznevjerili nešto od prognoza i podsjetili na prošla vremena.
Bosna i Hercegovina: Naša reprezentacija je još i dobro izgurala borbu u grupi, s obzirom da smo na Prvenstvo došli ukazom i da ga nismo zaradili na terenu.

BiH odavno nije evropska činjenica u košarci, ali dobro je što su momci prestali biti ekipa koja borbe u grupi završava s nula pobjeda.

Uz zvijezdu Teletovića, u gotovog igrača je stasao Đedović, tu je negdje i Kikanović, a stara predrasuda da su Bosanci glupi, tu i tamo pokaže svoje lice kad selektor Hadžić ne zatraži time-out nakon serije u kojoj nas protivnik pregazi s 10-0, ili kad kapiten Bajramović u trenucima lomljenja utakmice pogodi bočnu stranu table.

Na Zapadnom Balkanu je moda imati tamnoputog beka. Domercant je navijače ovaj put ostavio na cjedilu. Hm, izgleda da je tačna ona s kim si takav si, ali ovo Evropsko ne treba gledati kao neuspjeh. Nego kao poklon, što, fakat, i jeste.

Makedonija: Najprijatnije iznenađenje Evropskog prvenstva u Litvi.

Kao narod, u Jugoslaviji ih je bio glas da su opušteni, "dribleri", da ih je briga malo za šta, i da samo pjevaju i igraju. Ovaj put nije tako: igraju najdisciplinovaniju odbranu na prvenstvu, ginu jedan za drugog, prava su ekipa koju na terenu vodi Bo Mc Caleb, najbolji Afroamerikanac među svim "Jugoslavenima".

Da, treba znati izabrati "crncite", kako ih zovu Makedonci, a ovoga je izabrao intelektualac među koševima Duško Vujošević. Doveo ga je u "Partizan", rekavši da "kod mene Amerikanac može igrati, ali mora imati NBA kvalitet." Bo ima upravo to, a prate ga Pero Antić, Gečevski i Samardžiski.

Nije iznevjerena ni bekovska tradicija čiji su nosioci nekada bili Georgijevski i Gešovski, nekad yu-reprezentativci, i nešto manje poznati Vladičevski, koji je u klubu MZT Tito, u 1 B ligi SFRJ trpao po 60 komada za utakmicu.

Ta vremena su prošla, ali od 10 prijavljenih igrača Zemlje u kojoj vječno sunce sja, uvijek su petorica bekova.

Eto ih u četvrtfinalu, i može biti da time nisu rekli zadnju riječ. Uz nos Grčkoj, na čijim televizijama nije bilo imena, ni zastavice Makedonije, kad su igrali protiv njih. Tako je "Hellas" zasluženo dobio "po ušima" od "Nikoga".

Crna Gora: Uz Žarka Paspalja najveći crnogorski košarkaš svih vremena je današnji trener Mirze Teletovića - Duško Ivanović. "Crnogorci su lijeni", kaže stara poslovica o njima. Možda. Kad čovjek gleda Vladu Šćepanovića koji tu i tamo odigra pokoju minutu za Crnu Goru, sjeti se da je uz još malo truda mogao biti najviša evropska klasa.

Oni koji se sjećaju Duška Ivanovića znaju da je to bio jedan od najvećih radnika među jugo košarkašima, koji je pod stare dane odveo Jugoplastiku do evropskog vrha. Takav je ostao i kao trener.

Današnja Crna Gora nije nikakva radna akcija, 20 poena Nikole Pekovića iz kvalifikacija spalo je na 12 po utakmici. Njegova tjelesna masa je porasla u Minnesoti, tako da nekad fantastični centar Partizana i Panathinaikosa više nije tako suveren.

I Crnogorci su imali svog "crnog keca", playmakera Omara Cooka, koji nije igrao glavnu ulogu. Đetićima je valjalo podviti krila i otići kući.

Srbija: "Dobro došli u školu košarke", kaže jedan od reklamnih slogana za istočnog susjeda, zemlju u kojoj može faliti svega, ali (košarkaškog) samopouzdanja - nikada.

"Srbi su bezobrazni", kaže jedna od predrasuda o njima. Nakon raspada Jugoslavije, svjetska velesila su bii jedino oni, zemlja koja je od košarke preuzela najbolje. Ali, sad im se sve pita: osim Krstića, tu nema niko veliki. Zasad. Teodosić je prepotentan, Tepić je preplaćen, nekako tako je i sa ostalima. U jednom trenutku Španija ih je imala +28. Mnogo.

Hrvatska: Zapadni susjed se teško miri s činjenicom da su u trećoj ligi evropskih reprezentacija, tamo gdje su Poljska, Bosna i Hercegovina, Gruzija ili Bugarska. Za veliku ekipu nikada nije bilo dovoljno imati dva - tri igrača u jakim evropskim klubovima.

Ono što je uvijek bio zaštitni znak Hrvatske "da su spremni izginuti za grb i narod svoj", u Litvi je sasvim izostalo. Istina, nisu imali ni sreće: Tomas se rano povrijedio, Makedonci su ih dobili jednom loptom, a BiH kad su već bili, praktično, gotovi.

Kad čovjek čuje i vidi s kakvim se nipodaštavanjem odnose prema ostalima, a pogotovo našoj reprezentaciji, ne bude mu ih žao. Sve vrijeme uredno uzimaju igrače još od 1991. - u ovoj generaciji iz BiH su Barać, Markota i Bogdanović.

U boj, Hrvati(ći) za obraz svoj! Danas se malo ko sjeća da je Hrvatska 1992. u finalu Olimpijade u Barceloni s Draženom, Kukočem i Rađom u jednom trenutku čak i vodila protiv Dream Teama, najjače ekipe u istoriji igre s narandžastom loptom.

Hrvatski Amerikanac Draper, oko kojeg se u javnosti dugo ispredala priča treba li ili ne igrati za reprezentaciju je dobar, ali nema Mc Calebovu brzinu, niti hrabrost Marka Popovića.”

Sada doma trebaju dobro razmisliti.

Slovenija: "Nisu kakvi u kreativnim poslovima, ali su vrijedni i disciplinovani", tako je otprilike glasila "jugoslavenska" definicija Slovenaca.

Slovenački NBA igrači nisu se baš naigrali za reprezentaciju: Udrih, Vujačić, donekle i Nesterovič, stalno su pauzirali. "Prava" Slovenija se nikada nije "sklopila".

Za ovo Prvenstvo su angažirali Božu Maljkovića. Kad je imao Kukoča, Rađu i Ivanovića, igrao je da primi poen manje, a ne na poen više.

Slovenci su prvi u ex-Yu imali Amerikanca – nekad sjajnog Ariela Mc Donalda, ali to je davna prošlost. Sad im valja preko Makedonaca.

Košarka je nastala kao američki, ali je bila i jugoslovenski sport. Danas je, eto, nešto, drugačije i ne treba ni misliti o tome kakva bi bila reprezentacija te spržene države.

A zamislite reprezentaciju Bosne i Hercegovine u kojoj bi igrali svi oni igrači koji su "pripali" okolnim reprezentacijama: Bogdanović, Preldžić, Begić…

I još nešto: u evropskoj košarci dijele se veliki novci, ali postoje (samo) tri velika igrača. To su Andrej Kirilenko, Tony Parker i, najveći od svih, Dirk Nowitzky.

Sve ostalo je priča o tome kako veliki novci ne znače velikog majstora.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: