Intervju s Martinom Vanjkom
0

'Sa scene sam otišao na vrhuncu karijere'

Razgovarao: <a href="mailto:[email protected]">Edin Isanović</a>
Martin Vanjak rođen je 1977. godine u Zadru. Karijeru je počeo graditi u rodnom gradu kada je imao devet godina, a uzor mu je bio Dražen Petrović. Igrao je još u Zrinjevcu iz Zagreba, Šibenki i Širokom Brijegu. Donosimo vam ekskluzivni intervju sa Vanjakom u kojem on otkriva radi čega je odlučio napustiti košarku.

Ljubitelji igre pod obručem u BiH ga se sjećaju po vrhunskim partijama u dresu tima sa Pecare. Temeljnim košarkaškim znanjem pokazao je da je jedan od najboljih izdanaka poznate zadarske škole. Posebno je ostao upečatljiv po eleganciji u igri, sjajnom pasu, s kojim je često znao izbaciti iz ravnoteže protivničku odbranu. Imao je i precizan šut. Iako se njegova karijera razvijala u željenom smjeru, iako je imao pregršt motiva, odlučio je da napusti košarku.

Za Sarajevo-x.com Vanjak otkriva razloge te odluke, govori o iskustvima iz naše zemlje, timu sa Pecare, opisuje utakmicu karijere.

Karijeru ste pomalo iznenađujuće završili u 29 godini. Šta je bio razlog?

Dok sam igrao košarku paralelno sam studirao pravo u Splitu. Kada sam diplomirao odlučio sam da okončam karijeru i da se zaposlim kao pravnik u jednoj zadarskoj firmi. Bilo je to pomalo iznenađujuće za sve, ali je to bio moj konačni stav. Ne krijem da je bilo izuzetno atraktivnih ponuda u inostranstvu, ali nisam popustio. Kažu da treba otići kada ste na vrhuncu slave. Ja sam tako postupio i mislim da nisam pogriješio i sada bih isto učinio. Čovjek u životu treba znati cijeniti sreću, a moja najveća sreća je porodica.

Kako ste se snašli na novom poslu?

Poprilično dobro. Smatram da je i ovaj poziv interesantan, naročito ako ga volite, a ja ga zaista volim. Zasad mi dobro ide.

Da li je bilo nagovaranja da se vratite na parket?

Često su mi postavljati to pitanje. Na samom početku stalno su mi predlagali. Ne mijenjam svoje odluke i moja profesionalna karijera je završena. Osvojio sam mnogo trofeja. Sa scene nisam otišao gladan uspjeha.

Zadar je poznat kao košarkaški grad. Da li posmatrate utakmice u novoj dvorani Krešimira Ćosića?

Sa svojim društvom često odem na tribine. Dvorana je izvrsna i mislim da je bila neophodna za grad. Jazine su vremenom postale pretjesne za sve zaljubljenike u ovaj sport i zahvaljujući Svjetskom prvenstvu u rukometu krenulo se u realizaciju. Na kraju sve izgleda briljantno.

Igrate li rekreativno košarku?

Da, skoro svaki dan. To je sport koji je obilježio cijeli moj život, nešto što sam dvadeset godina aktivno radio.

Ljubitelji igre pod obručima u BiH Vas se sjećaju po nastupima za Široki Brijeg. Kako ste stigli u ovaj hercegovački grad?

Prije dolaska bio sam u Šibenki. Na poziv Josipa Kožula stigao sam u Široki. Uslov je bio da budem prvi play, jer sam uvijek smatrao da je bolje igrati u klubu koji je možda i slabiji kvalitetom nego sjediti na klupi. Nastupao sam i jednu sezonu za Brotnjo, dok sam na Pecari proveo četiri nezaboravne godine.

Kakve uspomene nosite?

Odlične. Osvojili smo sve što se moglo osvojiti. Bilo je nekoliko sjajnih nastupa u tadašnjoj Goodyer ligi kao i u Uleb Kupu. Živjeli smo prekrasne dane. Imali smo dobru atmosferu u svlačionici. Uživali smo na svakom treningu i utakmicama.

Da li Vas je taj zajednički timski duh doveo do pobjede u duelu za titulu prvaka BiH kada je s druge strane stajala jaka Bosna i prepuna Skenderija?

To je bilo 2004. godine, a tu utakmicu svako od nas iz one generacije prepričao je do sada milion puta. Svaki koš, pa i svako dodavanje. Uvijek sa posebnim emocijama. Sjećam se kada smo ušli u svlačionicu i kada smo čuli huk sa tribina da smo se samo zgledali. Ipak, to nas je još više motivisalo. I danas mislim da bi izgubili dvadeset razlike da je bilo manje gledalaca. Svaki sportista voli da igra u užarenoj atmosferi, a ono je bio vrhunac igračke karijere većine nas. Bez kvalitete se nigdje ne može, ali je činjenica da smo imali i sjajan timski duh. On nas je odveo do pobjede. Poslije dvoboja najviše mi je bilo žao Nenada Markovića koji je bio u smiraju karijere, a nije osvojio previše trofeja. Ipak, sezonu poslije bordo tim je dominirao ligom.

Vi ste pogađali iz svih pozicija. Da li je to Vaša utakmica karijere?

Apsolutno. To uvijek apostrofiram. U karijeri se vjerovatno svakome desi da dođe dan kada sve pogađate. Sa svih pozicija. Mislim da je moj dan upravo bio u tom finalu. Imao sam osjećaj da mogu pogoditi sa bilo koje pozicije, u bilo kojem momentu. Potvrda tome je i preko trideset poena. Sigurno da ovaj dvoboj neću nikada zaboraviti. Bili smo dovoljno zreli i kvalitetni da pariramo studentima. Svi smo igrali do krajnjih granica svojih mogućnosti i na kraju nam se posrećilo.

Iako ste doživili neugodne povike sa tribina uvijek ste u superlativu govorili o sarajevskoj publici. Kako danas gledate na to?

Nisam im nikada zamjerio, jer su bodrili svoj klub. Uostalom to je sport. Velika privrženost prema svom klubu stvara animozitet prema protivniku. Tako sam to posmatrao. Naravno da nije bilo ugodno, ali iznimno poštujem navijače Bosne. Kako je bilo prije pet godina, tako je i danas. Ništa se nije promijenilo. Odgovor će uvijek biti identičan.

Da li ste u mogućnosti da pratite stanje u bh. košarci?

Puno manje nego prije, ali znam šta se događa. Drago mi je što su studenti odličnim nastupima uspjeli obezbijediti mjesto za drugog bh. predstavnika u NLB ligi. To je sjajan doseg koji puno govori o Sarajlijama. Dobro su vođeni sa klupe. Znam da reprezentacija nije uspjela obezbijediti direktan plasman na Eurobasket u Poljskoj i da će igrati dodatne kvalifikacije. U prvom krugu su apsolutni favoriti, dok će im najveća prepreka u završnici biti Francuska i Italija. Ove dvije selekcije zaslužuju najveći respekt, kao što i bh. selekcija zaslužuje pravo na optimizam. Šansa postoji.

Za kraj nam recite da li imate neki hobi?

Volim otići u ribolov. To mi predstavlja veliko zadovoljstvo. Nevjerovatno je kako se opustim i odmorim.