"Čak i kada služite u armiji tokom rata i kada dobijate neke užasne poslove poput posla u kuhinji gdje morate očistiti 6.000 tanjira ili kada morate čistiti toalet, moj cilj u životu je taj da, čak i ako se radi o čišćenju poda, želim da moj pod bude čišći od tvog. Ako svi misle ovako i ako svi male poslove rade najbolje što mogu, to je poštenje. Onda bi svijet bio bolji i fudbal bi bio bolji. Dakle, mi želimo težak rad i poštenje. Nema uspješnog fudbalskog kluba bez teškog rada", kazao je jedne prilike William Bill Shankly, otac Liverpoola iz najljepših sjećanja.
Da je to jedino što je u životu izustio, da nakon toga više nikad nije progovorio, Shankly je tom rečenicom svijetu rekao puno. Tako jednostavnim rječnikom, rekao je istinu koja je mnogima jedna od najkomplikovanijih stvari na svijetu.
Univerzalna poruka koju nose njegove riječi može i treba biti primijenjena na svakom ćošku ovog svijeta. Nakon Olimpijskih igara u Rio de Janeiru, o takvim riječima trebamo razmisliti svi u ovoj zemlji.
Najbolji rezultat šesto mjesto iz Sydneya
U Brazilu su do medalje došle zemlje sa manje od milion stanovnika, debitanti, zemlje sa velikim političkim i ekonomskim krizama, sportisti koji su zaokružili filmsku priču, putovanje "preko trnja do zvijezda", ali ponovo niko iz Bosne i Hercegovine koja je na ljetnim olimpijskim igrama redovna od 1992. godine. Najbliži medalji od tada bio je Nedžad Fazlija koji je 2000. godine u streljaštvu bio šesti.
Sportisti, billo da se radi o kolektivnim ili individualnim sportovima, jesu naši junaci, jesu primjer za ogroman broj stanovnika ove zemlje, ali istini moramo gledati pravo u oči. A istina je da nijedan od naših 11 predstavnika u Brazilu nije nadmašio ni svoj najbolji rezultat pa tako ni pomjerio granice ove zemlje.
Niko preko ličnog rekorda ni rezultata koji ih je odveo na Igre
Najviše nade polagali smo u Amela Tuku koji je u utrci na 800 metara u jednoj od tri polufinalne grupe bio četvrti sa vremenom 1:45.24. U kvalifikacijama je istrčao 1:45.47. Njegov najbolji rezultat sezone je i dalje 1:45.23, što je za skoro tri sekunde manje od njegovog najboljeg rezultata iz prošle godine koji je iznosio 1:42.51. Dakle, skoro tri sekunde. Za finale bi bilo dovoljno da je istrčao 1:44.64 što je za više od dvije sekunde sporije nego prošle godine.
Bacač kugle Hamza Alić je u Rio stigao sa rezultatom sezone koji je iznosio 20,57 metara. U Riju je dobacio do 19,48 metara, što je bilo dovoljno za 26. mjesto od 34 takmičara. Rezulat sezone Kemala Mešića iznosio je 20,74 metara, a u Riju 18,84 metara, uz više od dva metra slabije on je bio 30. na kraju. Mesud Pezer je u Riju bacio hitac na dužinu od 19,55 metara (rezultat sezone 20,58 m), što je bilo dovoljno za 24. mjesto. Dakle, svi su barem za metar bili ispod rezultata sezone i skoro za dva metra od rezultata koji je bio potreban za finale, jer je 12 takmičara otišlo u finale, a 12. takmičar je imao rezultat 20,40 metara.
Lucia Kimani je u ženskom maratonu sa vremenom 2:58:22 osvojila 116. mjesto na Olimpijskim igrama, a njen najbolji rezultat sezone iznosio je 2:40:20. Bila je za 18 minuta sporija.
Damir Džumhur (76. ATP) i Mirza Bašić (154. ATP) zaustavljeni su u 1. kolu teniskog turnira. Džumhura je izbacio Izraelac Dudi Sela (65. igrač svijeta), a Bašić je ispao od Argentinca Juana Monaca (105. igrač svijeta). Naši teniseri su u ovoj godini pobjeđivali bolje rangirane tenisere od onih koji su ih savladali u Riju. Bašić je na Australian Openu pobijedio Robina Haasea, tada 64. igrača svijeta, a Džumhur u Monte Carlu Tomasa Berdycha koji je u tom trenutku bio sedmi igrač svijeta.
Džudistkinja Larisa Cerić je u kategoriji +78 kg u prvoj borbi (osmina finala) ispala od Tunižanke Nihel Cheikh Rouhou koju je ranije ove godine savladala u Guadalajari.
Tatjana Đekanović je u gađanju vazdušnom puškom sa 10 metara osvojila 35. mjesto rezultatom 410,8 bodova, a plasman na Olimpijske igre izborila je sa rezultatom 413,4 bodova.
Amina Kajtaz je u utrci na 100 metara leptir u Riju u drugoj kvalifikacijskoj grupi osvojila četvrto mjesto ostvarivši vrijeme 1:01.67, što je za 46 stotinki lošije od vremena kojim je došla do Olimpijskih igara (1:01.21). Bila je 36. od 45 takmičarki.
Mihajlo Čeprkalo postigao je 37. vrijeme u konkurenciji od 46 plivača u kvalifikacijama u utrci na 1.500 m slobodnim stilom. Sedamnaestogodišnji Banjalučanin dionicu je isplivao za 15:31.62, što je nešto više od pet sekundi slabiji rezultat od njegovog ličnog i rekorda Bosne i Hercegovine koji iznosi 15:26.22.
Srbija 8, Hrvatska 10, Kosovo 1, Slovenija 4
Sportisti Srbije osvojili su rekordnih osam medalja na Olimpijskim igrama u Riju, što je najbolji rezultat od osamostaljenja države. Srbija je bogatija za dvije zlatne, četiri srebrene i dvije bronzane medalje.
Zlatnu medalju osvojila je vaterpolo reprezentacija i hrvač Davor Štefanek u kategoriji do 66 kilograma. Srebro su donijeli košarkaši, Tijana Bogdanović u taekwandou, odbojkašice te kajakaši Marko Tomićević i Milenko Zorić. Bronzu je osvojila Ivana Španović u skoku udalj, kao i košarkašice Srbije.
Hrvatska je osvojila pet zlatnih, tri srebrene i dvije bronzane medalje čime je zauzela visoko 17. mjesto na tabeli svih zemalja po broju zlatnih medalja. Sa rekordnih 10 brazilskih Hrvatska je stigla do ukupno 33 medalje na Ljetnim olimpijskim igrama.
Josip Glasnović je u disciplini trap osvojio zlato, Martin i Valent Sinković zlato u dvojcu na pariće, najbolja hrvatska sportistkinja Sandra Perković odbranila je zlato iz Londona, jedriličari Šime Fantela i Igor Marenić su osvojili zlato u klasi 470, kao i senzacionalna Sara Kolak u bacanju koplja.
Damir Martina je uzeo srebro u finalu samaca, a osim njega srebro su osvojili Tonči Stipanović kao prvi hrvatski jedriličar s olimpijskom medaljom te vaterpolisti koji su branili zlato.
Filip Hrgović osvojio je bronzu u boksu, a jubilarnu 10. medalju na Olimpijskim igrama u Riju Hrvatskoj je donijela Blanka Vlašić trećim mjestom u ženskom skoku uvis.
Debitantu na olimpijskim igrama Kosovu zlato u judou donijela je Majlinda Kelmendi.
Slovenija je osvojila četiri medalje, odnosno jednu zlatnu (Tina Trstenjak, judo), dvije srebrene (Peter Kauzer, kajak i Vasilij Žbogar, jedrenje) i jednu bronzanu (Anamari Velenšek, judo).
Crna Gora i Makedonija nisu u Brazilu osvjale medalje, ali jesu u Londonu prije četiri godine (Crna Gora), odnosno u Sydneyu 2000. godine (Makedonija).
Mi, Albanija i mini zemlje
U Evropi samo još Albanija, Monaco, Andorra, Malta, San Marino te Bosna i Hercegovina nikada nisu osvojile olimpijsku medalju. Možda nam utjehu može dati podatak da olimpijske medalje nema ni Bangladeš, iako ima više od 150 miliona stanovnika ili Demokratska Republika Kongo koja ima više od 60 miliona stanovnika, a mi imamo samo 3,5 miliona stanovnika.
Ovako to izgleda na mapi, ali morate nekoliko puta kliknuti na "+" kako biste pronašli narandžastom bojom obojene Maltu, Monaco, Andorru i San Marino, zemlje koje su nam, ma koliko god to bolno zvučalo, konkurencija u Evropi.
Žaliti se na državu, medije, sportiste, nastavnike, vozače tramvaja, pijačare, na etničke podjele, na Sjedinjene Američke Države, Veneru, Mars... uvijek je lako. Gledati da svako doprinese i raditi kada drugi misle da nema smisla, to je malo teže. A samo takvi pomjeraju granice. Svi smo krivi.
