Svijet je pun stereotipa i mitova o rasama, ali to ne znači da je sve to točno, prenosi BBC.
Mnoge dobronamjerne ljude, iskustvo i kulturna historija usmjerili su prema pogledima koje ljudska genetika ne podržava. Pretpostavka da su učenici u istočnoj Aziji u konačnici bolji u matematici od drugih, crni ljudi prirodno imaju ritma ili da su Jevreji dobri s novcem. Mnogi od nas poznaju nekoga ko razmišlja ovako.
Genetičar, doktor Adam Rutherford kaže: "Rasizam se izražava u javnosti danas mnogo više nego u bilo koje vrijeme kojeg se mogu sjetiti i naša je dužnost da ga osporavamo činjenicama."
Mit 1: DNK crnih i bijelih ljudi potpuno je drugačija
Osnovni pigment u ljudskoj koži je melanin koji služi zaštititi nas od sunca. On upija sunčeve ultraljubičaste zrake prije nego što unište folat, jedan od ključnih vitamina u tijelu.
Mnogi su geni uključeni u biokemijske puteve koji rezultiraju proizvodnjom melanina. Prirodna varijacija ovih gena glavni je uzrok različitih boja kože koje ljudi imaju.
Ovo nas navodi da zaključimo da je to najveća genetska razlika između ljudi crne i bijele boje kože. Ipak, to nije točno.
Prvo, svi ljudi dijele gotovo isti DNK, što je činjenica koja ide u prilog tome da smo svi porijeklom iz Afrike.
Drugo, na afričkom kontinentu postoji više genetske raznolikosti nego na svim ostalim kontinentima zajedno.
Dvoje ljudi iz različitih plemena u Južnoj Africi dosta će se razlikovati jedan od drugog, nego od Šrilančana, Maora i Rusa.
Mi možda stavljamo ljude u kategorije: bijeli, crni i smeđi, ali ove vizuelne varijacije ne oslikavaju precizno razlike ili sličnosti među nama.
Mit 2: Postoji "rasna čistoća"
Mi mislimo o određenim područjima, zemljama i ljudima kao o izoliranim, bilo fizički ili kulturološki i te granice smatramo nepremostivim.
To nam ne govore ni povijest ni genetika. Zapravo, nijedna nacija nije statična.
"Ljudi su se, kroz povijest, selili širom svijeta i imali su spolne odnose kad god su mogli i gdje god su mogli", kaže doktor Rutherford.
Ponekad su se događale velike migracije za kratko vrijeme.
Još češće, ljudi su dugo bili statični, generacijama boraveći na jednom mjestu i to se može smatrati geografskim i kulturološkim utočištem.
"Ipak, svaki nacist ima židovske pretke, svaki bijelac ima pretke s Bliskog Istoka. Svaki rasist ima pretke u Africi, Indiji, istočnoj Aziji, kao i bilo ko drugi", objašnjava doktor Rutherford.
"Rasna je čistoća čista fantazija. Za ljude, ne postoji čista krv. Mi smo samo polutani obogaćeni krvlju mnogih", dodaje on.
Mit 3: "Njemačka za Nijemce", "Turska za Turke" (i druge varijacije)
Mnogi ljudi osjećaju bijes zbog migranata i izbjeglica koji dolaze u njihovu zemlju, što je fenomen koji se javljao na mnogim mjestima širom svijeta.
Od najnovijih primjera imamo pucnjavu koja se dogodila prošlog mjeseca u jednom nargila baru u Hanauu, u Njemačkoj. Ova pucnjava bila je motivisana široko rasprostranjenom doktrinom za protjerivanje ili ubijanje migranata.
Oni krajnji desničari, odavno su izrazili bijes u formi epiteta: "Njemačka Nijemcima”, "Francuska Francuzima”, "Turska Turcima” i "Italija Talijanima!. Ovo su desničarske grupe koristile kao antimigracijske fraze.
"Vratite se tamo odakle ste došli" uvredljiva je fraza koja odjekuje u cijelom svijetu.
Ono što je istina, to je da su zemlje poput Njemačke, Francuske, Turske i Italije imale imigracije u svojoj prošlosti, kao i sve ostale zemlje.
Britanska otoci su postali dom mnogim migrantima otkad su se odvojili od kontinenta, prije oko 7.500 godina.
Prije nego što su ih Francuzi osvojili 1066. godine, taj dio svijeta napadali su Vikinzi, Angli, Sasi, Huni i desetine drugih, manjih plemena i klanova.
Čak i prije toga, vladali su Rimljani koji su, zauzvrat, dolazili iz čitavog interkontinentalnog carstva, koje je dosezalo sve do Podsaharske Afrike i Srednjeg istoka.
Još ranije, oko 4.500 godina prije toga, Britaniju su naseljavali uglavnom poljoprivrednici, koji su migrirali iz Evrope, preko uobičajenog terena između Holandije i Istočne Anglije (tradicionalni naziv za Istočnu Englesku).
Na temelju DNK dokaza, smatra se da su oni mogli biti maslinaste boje kože, tamne kose i smeđih očiju.
Prije njih tu su bili lovci-sakupljači koji su imali čak i tamniju kožu.
Dakle, kada političke stranke ili rasisti kažu: "Francuska Francuzima" ili "Italija Talijanima” i kada govore o "domorodačkom" narodu… na koga, zapravo misle?
Mit 4: Genealoški test može 100 posto dokazati je li netko bijel?
Ljude fasciniraju genealogija i rase. Internetske stranice, poput Stormfronta, posjećuju bijeli nacionalisti, bijeli nadmoćnici i zagovornici antisemitizma koji osporavaju Holokaust i opsjednuti su populacijskom genetikom.
Oni koriste genealoške testove koje nudi stranica Ancestry DNA, kako bi "dokazali" da su 100 posto bijelci ili da nisu Židovi.
Ipak, u ovome nema logike.
DNK vam može reći nešto zanimljivo u vezi porodične historije i jako je koristan u identificiranju bliskih rođaka, poput izgubljenih rođaka ili bioloških roditelja, ali mogućnosti su mu ograničene kada je osnovna biologija u pitanju.
S vremenom, potomci počinju ispuštati DNK svojih pravih predaka, a količina koja nestaje gomila se tijekom generacija do te mjere da postaje golema.
Vi nosite DNK samo polovice svojih predaka koji se javljaju u posljednjih 11 generacija. Dakle, moguće je da niste genetski povezani s ljudima od kojih vodite porijeklo još od 18. stoljeća.
"Vi ste nasljednici više rasa širom svijeta, ljudi koje mislite da poznajete, kao i onih o kojima ne znate ništa. Nećete imati značajnu genetsku vezu s mnogima od njih", kaže doktor Rutherford.
Mit 5: Crni ljudi su bolji u trčanju, nego bijeli ljudi
Posljednji bijelac koji se takmičio u finalu na 100 metara, na Olimpijskim igrama, takmičio se 1980. godine.
Od tada, crni sportaši dominiraju u modernoj eri sprinta. Ovo je potaknulo općeprihvaćeno uvjerenje da ljudi iz Afrike ostvaruju bolje rezultate u sportu zbog svoje genetike.
"Možda postoje vjerojatna predviđanja koja bi se mogla stvoriti o etničkom porijeklu i sportskom uspjehu temeljenom na genetici. Ona bi, u najboljem slučaju, bila slaba", kaže Rutheford.
U stvarnosti, genetika sportskog uspjeha je izuzetno složena.
Kako doktor Rutherford kaže, postoji mnoštvo faktora, uključujući veličinu vašeg srca, učinkovitost kojom primate kisik i oporavak mišića.
Ovo su fenomeni koje relativno dobro razumijemo i imaju genetsku osnovu. Postoje druge fizičke osobine (kao što su fleksibilnost i koordinacija), koje manje razumijemo.
Povrh toga, postoji i psihološka dimenzija: odlučnost, koncentracija i spremnost da se preuzme rizik.
Znamo da ljudi koji su dobri u sportovima koji zahtijevaju eksplozivnu energiju, imaju veći razmjer brzog trzaja mišićnih stanica, koji dosta brže procesuiraju energiju.
Genetika koja je u njihovoj osnovi zahtijeva gen koji se zove ACTN3.
Istraživanja su pokazala da elitni sportaši u snažnim i jakim sportovima češće imaju kopije R tipa gena ACTN3. Istraživanja pokazuju i da se ovaj gen pojavljuje u većem postotku kod Afroamerikanaca (96 posto), u usporedbi s drugima.
To daje neznatnu prednost Afroamerikancima u eksplozivno-energetskim sportovima, ali nije ni blizu objašnjenja razlike između broja Afroameričkih sprintera i bijelih natjecatelja.
Kada bi se sve svodilo samo na ovaj gen, mogli biste očekivati da vidite šest crnih, vrhunskih sprintera na svakih pet bijelih trkača.
Adam kaže kako je ovo jednostavna analiza, ali je i dalje dobar primjer toga kako se genetika ne poklapa s rasnim stereotipima u sportu.
