Vedrana Rudan: Matijaniću će biti lakša hrvatska zemlja nego zemlja Hrvatska koja ga je ubila

Kad smo posljednji put razgovarali s velikim mi je entuzijazmom govorio kako će se na Vruji opet skupiti ljudi koji će skrenuti pažnju građana na zlikovca koji je uz blagoslov Države bespravno izgradio dvore. Meni je to bilo smiješno. Može li se plivanjem, pjevanjem i vrištanjem na plaži išta promijeniti? Rekla sam mu da bi bombe bile efikasnije.

Rekao mi je da je teško bolestan

Kad sam mu prvi puta čula glas, prepoznala sam ga. Razgovarala sam s čovjekom koji živi u krivom vremenu i na krivom mjestu. Radio je posao s velikom strašću, za, gotovo sam sigurna, sitnu lovu i vjerovao je da riječ može biti ubojitija od mača.

Rekao mi je da je teško bolestan, nije išao u detalje, iako sam ja potresena inzistirala da mi kaže o čemu se radi. Očekivao je nalaze i obećao mi da će mi javiti kako je. Znala sam da neće, blagi čovjek tiha glasa nije bio opsjednut sobom. Ja sam nazvala njega. Smijao se. "Ja se osjećam dobro, a doktori govore da su mi nalazi grozni."

Ubacila sam se u ulogu majke i održala mu predavanje. Previše radite. U strašnom ste stresu. Ne isplati se. Posvetite se sebi, nađite neki manje zahtjevan i manje besmislen posao, radite manje…" Svi koji me poznaju znaju da sam naporna i da se rado miješam u živote ljudi koji su mi dragi. Vladimira sam doživjela kao sina kome će "mama" objasniti da je spas u lovi i čuvanju zdravlja, ne u besmislenoj borbi za pravicu.

Vladimir nije umro jer nije bilo lijeka za ljude poput njega

Bojala sam se za njega iako mi je obećao, vjerojatno da bi utišao logoreju stare, "sveznajuće" babe, da će više brinuti o sebi. A onda bih pročitala njegov tekst i shvatila da on sam sebi nikad neće biti tema.

Vladimir je umro ne zato jer nije bilo lijeka za ljude bolesne poput njega. Taj lijek danas u Hrvatskoj sigurno bi bez problema dobio Šeks, Plenković ili netko od njuški koje smo nedavno gledali u Kninu. "Pobjednici" su vulgarno slavili poraz običnih, malih, dobrih ljudi. Oni su, dok su se po tko zna koji put, nažderani i napojeni "borili" protiv četnika, učinili sve da ubiju običnog čovjeka Vladimira.

Nama je normalno da u bolnicama nema lijekova, da su liječnici umorni jer ih je malo, mnogi su neznalice, o bahatosti da se ne govori. Svi mi obični znamo da nam u Hrvatskoj u bolesti može pomoći ili božja volja, novac svakako.

Priča o Matijanićevoj smrti je čisti horor

Ljudi koji su mu morali i mogli pomoći pokazali su se kao bešćutna, gadna ekipa koju zaista boli kurac kroz kakve patnje prolazi. Pročitali smo mnoge priče o našem zdravstvu, ali priča o Matijanićevoj smrti je čisti horor.

Ljudi koji su mu morali i mogli pomoći pokazali su se kao bešćutna, bezobrazna, gadna ekipa koju zaista boli kurac kroz kakve patnje prolazi čovjek koji nije urlao u slušalicu: "Ja pišem za Index." Da, možda, jest našao bi se i lijek. Beroš i ekipa ne vole afere iako ništa drugo ne proizvode.

Hoćemo li i svi mi obični za koji dan, tjedan ili mjesec umirati u najstrašnijim mukama, a sa druge strane žice u zdravstvenoj ustanovi neće biti žive duše? Naravno. Zašto je to tako i može li biti drugačije?

Ne može. Zločincima koji vladaju Hrvatskom je Matijanićeva smrt mala greška u koracima, nikad nećemo saznati čijim. Njihova prava pobjeda je ipak nabavka ratnog broda koji košta 500 milijuna eura. Što je to za Hrvatsku u kojoj živi tri milijuna običnih ljudi koji plaćaju zastrašujuće poreze i jedva preživljavaju da bi tamo negdje oko pedesete crknuli poput psa lutalice.

Vladimir Matijanić će za nas koji smo ga čitali, koji smo se divili njegovoj hrabrosti i vjeri u nemoguće ipak biti uvijek živ veliki, mali, običan čovjek. Hoće li mu biti laka hrvatska zemlja? Hoće. Hoće. Sigurno će mu biti lakša hrvatska zemlja nego zemlja Hrvatska koja ga je ubila.