Iris ne može govoriti, druga djeca je nerviraju i uznemiravaju, dok je ostatak svijeta ispunjava strahom i panikom. Umjetnost je smiruje i djeluje poput terapije.
"Kada je Iris dijagnosticiran autizam, ključno je bilo pronaći nešto što voli da radi. Odvela sam je u igraonicu, ali se to pokazalo katastrofalnim potezom. Nakon niza pokušaja i traganja, jednog dana sam nacrtala neke figure i Iris su bile veoma smiješne. Kupili smo boju i počeli slikati", ispričala je Arabella Carter-Johnson, djevojčicina majka.
Iris se na slikanje fokusira poput iskusnog umjetnika i pažljivo planira sljedeći potez kistom. Koristi čitav niz slikarskih alata, od spužvi, pečata, kistova, pa do plastičnih viljuški.
"Ona bi slikala i po pet sati dnevno, ali je moram nekako uvjeriti da vježba i druge stvari, poput slaganja slagalica ili pritiskanja dugmadi. Ona shvata da je to što radi vrijedno divljenja", kaže Carter-Johnson.
Iako ne može ostvariti kontakt očima ili se igrati igračkama, Iris posjeduje nevjerovatnu vizualnu memoriju. U stanju je pogledati sobu i zapamtiti položaj svakog predmeta u njoj. Ukoliko se neki pomjeri, to na Iris djeluje uznemiravajuće.
Kuća njenih roditelja sada izgleda poput slikarskog studija, kutije i zidovi su ispunjeni njenim djelima, dok je kuhinja postala skladište za slikarske materijale.
Djevojčicinu prvu sliku njena majka je nazvala "Strpljenje", a zahvaljujući društvenim mrežama, Iris je vrlo brzo postala poznata te bi uskoro trebala imati i izložbu svojih radova u Londonu.
Njena majka napravila je i web-stranicu na kojoj ljudi mogu vidjeti i naručiti radove male Iris. Do sada su ih pogledali ljudi iz 130 različitih zemalja.
Esma Numanović čini ljepšu stranu bh. muzike: Vjerujem da će moje pjesme doći tamo gdje je potrebno
