{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Grupa "Radio": Priča o Banjoj Luci iz vremena kada se u gradu na Vrbasu pjevalo

Piše: E. B./Klix.ba
26.3.2016. u 21:53
213
8
Grupa "Radio": Priča o Banjoj Luci iz vremena kada se u gradu na Vrbasu pjevalo
213
Grupa 'Radio' je jedan od najuspješniji banjalučkih bendova. Djelovali su od početka do kraja osamdesetih i među prvim su Banjalučanima koji su snimili LP. Hitovi ove grupe se i dan danas vrte po radio stanicama diljem regiona, a skoro da nema niti jednog Banjalučanina koji ne zna barem jedan stih ovog benda. Čovjek koji je osnovao i vodio ovaj bend, Miroslav Miro Janjanin, poznat je po tome što je autor pjesme 'Moj grad' koja je postala himna Banje Luke.
Na ideju da osnuje bend Miro je došao još kao tinejdžer, a u tome mu je pomogao prijatelj iz školske klupe Dejan Bogijević, koji ga je upoznao sa Rafaelom Krašovecem Rafijem.

"Rafi i ja smo bili okosnica benda koji se u početku zvao 'AVT'. Rafi je bio dobar u pravljenju pjesmama a ja sam sugerisao u aranžmanima i stvaranju osnove pjesma", rakao je Miro za Klix.ba, prisjećajući se početaka grupe 'Radio'.

Kroz bend su prošli mnogi muzičari ali ekipa koja se ustalila i koja je učesvovala u snimanju prvoga albuma "I konje ubijaju, zar ne", su Miroslav Miro Janjanin (vokal), Rafael Krašovec Rafi (gitara), Goran Šebenik Šeba (bas), Adis Galešić (klavijature), Slavko Radusin Caki (klavijature) i Nenad Škorić Neno (bubanj).

To su bila vremena kada su muzičari, ako su htjeli da postignu neki uspjeh i steknu ozbiljniju muzičku karijeru, vježbali svakodnevno.

"Svaka mjesna zajednica, koje su bile mahom po barakama, imala je svoju Omladinsku organizaciju i u okviru tih organizacija su bili organizovani prostori za vježbanje", kaže Miro tvrdeći da je u današnje vrijeme tako nešto nezamislivo jer sada postoje ljudi koji imaju svoje privatne vježbaonice od kojih su stvorili biznis.

"Mi nikome nismo plaćali prostor za vježbanje i nikada ništa ne bi napravili da smo se na taj način bavili muzikom", tvrdi Janjanin.

On naglašava da im je prostor za vježbanje bio na raspolaganju non-stop i da su imali svoju opremu, koja i nije bila nešto naročito, ako bi je uporedili s pojačalima koja se danas koriste, ali je služila svrsi.

"Nije bitno na čemu sviraš, nego šta sviraš", naglašava Miro.

On kaže da u to vrijeme ljudi nisu bili toliko neumjereni i haotični da su se morali odvrnuti do besvjesti.

"Mi smo se za vrijeme proba pojačavali toliko da pokrijemo bubanj pa nam i nisu bile potrebne prostorije obložene zvučnim izolacijama", tvrdi Miro.

Svaka mjesna zajednica je imala više bendova koji su se međusobno dogovarali oko termina, ali 3 sata na dan što je svima bilo dovoljno za pristojnu probu, tako da je sve funkcionisalo kako treba.

"U gradu je bilo zaista finih bendova. I naše kolege iz bendova 'Irena', 'Basdans' i mnogih drugih, dosta su radili i vježbali", tvrdi Janjanin.

Osamdesetih godina organizovale su se brojne svirke u gradu. Miro Janjanin i Saša Đurić, tadašnji predsjednik omladine, organizovali su u "MZ Borik" banjalučku gitarijadu koja je trajale dvije godine i koju mnogi pamte. Na tim koncertima i festivalima gostovalo je i dosta poznatih rok grupa iz drugih gradova, a jedna od njih je i "Katarina II" Milana Mladenovića.

"Ljudi su bili dosta kulturniji i nije se tezgarilo. Današnji muzičari čim nauče odsvirati dva akorda odu u tezgu misleći da će na njima uzeti neke silne pare", kaže Miro i dodaje da se nekada polagalo više pažnje na autorski rad.

"Postojalo je više mogućnosti gdje si mogao da sviraš svoju muziku. Mi se nismo vucali po kafanama kojih je u to vrijeme bilo i znatno manje. Vrijeme smo trošili kreativno", tvrdi muzičar.

Pregovori s legendarnom izdavačkom kućom Jugoton



Bend je promjenio ime poslije niza uspješnih koncerata kojih je dosta bilo i mimo Banja Luke.

"Dadi, u to vrijeme student ekonomije, došao je da nam bude menadžer i prva ideja koja je pristigla s njegove strane bila je da promijenimo ime grupe. On je htio da sviramo u helankama, nešto slično kao 'Dubrovački trubaduri', ali tu ideju smo principijelno odbili", kaže sa osmjehom Janjanin.

Menadžer je bio i idejni tvorac omota za album "I konje ubijaju, zar ne".

"Meni se nikada nije svidio taj omot, ali smo Dadiju pustili da vodi taj dio posla. Našao je umjetnika iz Zagreba koji je osmislio omot za ploču, koji po mom mišljenju nije imao nikakve veza sa imenom albuma. Ali menadžer je u njemu vidio neki marketinški smisao, pa smo pristali", kaže Janjanin.

U početku je bilo je u planu da se prvi album snimi za Jugoton. Kada je čuo pjesmu 'Australija' legendarni urednik Jugotona, Siniša Škarica, pozvao je članove grupe 'Radio' na razgovor. Miro se prisjeća da se nakon što ga je urednik pozvao da uđe u njegovu kancelariju osjećao kao da je na modnoj reviji.

"Škarica mi je odmah s vrata rekao da se moram ošišati, ali mu je u principu naš izgled bio jako pristojan. Što je najvažnije bio je zadovoljan našom svirkom. Dogovor je bio da odemo u studio kod poznatog zagrebačkog producenta Trulog i kod njega snimimo tri pjesme", prisjeća se Miro.

Pjesme su trebale da budu odsvirane jednostavno u tri akorda i da budu pjevljive kako bi se vidjelo da li je grupa spremna da pravi hitove.

"Međutim, iako sam ja bio protiv komplikovanih aranžmana kod Trulija smo odsvirali pjesme koje su imali 'viška tonova' i to se uredništvu Jugotona nije dopalo. Ono što nismo znali je da su na tom draftu bili i 'Đavoli' iz Splita. Oni su prošli i postali, kao što je svima poznato, jako popularan bend", kaže Janjanin.

Iako su kasnije snimili album za ljubljanskog izdavača Miro tvrdi da im je prilika s Jugotonom bila ključna u karijeri i da su mogli postići mnogo više.

"Mladi ljudi su uvijek nadobudni i neće da slušaju ništa. Ja sam bio prerastao taj način razmišljanja koji nisam podržavao. Nikad nisam bolovao da se dokazujem, nego sam više gledao da pjesme budu pjevljive i da su komercijalnije kako bi lakše ušle u uho slušaoca", rekao je Janjanin.

Grupa 'Radio' se nije predala nego je nastavila sa vježbanjem i u tom periodu nastale su Rafijeve pjesme "Kako da te ne volim" i "Večeras", koje će kasnije postati jako popularne.

"Primjetio nas je producent iz studija 'ZKP' iz Ljubljane i ponudio nam da snimimo ploču. Platili su nam snimanje u jednom od tada najboljih studija u državi, koji se nalazio u Županji, gdje smo imali odličan tretman. Koliko je naš rad bio interesantan kazuje i što nam je na snimanje dolazio Nikša Bratoš", kaže Janjanin.

Bend je imao promocije u svim većim gradovima, a album "I konje ubijaju, zar ne" je iznjedrio pjesme koje su izrasle u ozbiljne hitove.

"Kada smo trebali da snimimo drugi album nije bilo niti jedne pjesme koja je bila blizu pjesmama s prvog albuma", tvrdi Janjanin.

Demo za drugi album je snimljen u banjalučkom kultnom studiju "Plazma", koji se nalazio u tvrđavi Kastel, ali taj materijal nikada nije ugledao svjetlost dana.

"Nisam bio zadovoljan pjesmama koje smo radili. Sve je zvučalo mlako. Najjača pjesma je bila obrada pjesme "Ko nekad u osam", a ja sam htio da uradimo album sa nekim pjevljivim jednostavnim melodijama koje lako ulaze u uho. Većina članova benda se nisu slagali sa tim tako da je došlo i do sitnih nesuglasica koje su dovele da prestanemo sa probama i da se bend ugasi", kaže Janjanin.

Ostatak benda je dobio ponudu da odu u Zenicu gdje su nastavili raditi s bendom "Nemoguće vruće", koji je u to vrijeme već snimio album za Jugoton, nadajući se da će ostvariti bolju karijeru.

"Meni je ostalo pravo na korištenje imena grupe "Radio", ali pošto je došlo do zamora materijala odlučio sam da ne okupljam novu ekipu, a nisam bio ni za solističku karijeru. U to vrijeme sam se malo povukao i distancirao", objašnjava Janjanin.

Viteška borba "Viteškim plesom"



Nedugo nakon što je grupa prestala sa radom došlo je do raspada Jugoslavije i počeo je rat. Činilo se da će sve poći tokom u kojem neće biti mjesta muzici, ali 1993. godine nekadašnji bunjar grupe "Basdans", Siniša Tomić, došao je kod Mire sa idejom da oforme novi bend. Povod toga bio je poziv Dejana Cukića da gostuju na "Beogradskom proljeću".

"Ja sam imao nekih pjesama od ranije koje nisam stavio na album grupe 'Radio' a bilo su prelijepe. Na 'Beogradskom proljeću' smo odsvirali jednu moju antiratnu pjesmu koja se nije našla na albumu 'Viteškog plesa', jer nisam htio da materijal ima prizvuk vihora rata koji nas je zahvatio", kaže Miro.

U vrijeme vojnih mobilizacija i teških vremena gotovo je bilo nemoguće baviti se muzikom i umjetnošću, a kome je tada i bilo do pjesme i pjevanja. Ipak, Miro je uz pomoć drugara koje je imao u vojsci uspio doći do dopusta koji mu je omogućio da ode u Beograd snimiti album.

"Album 'Dolinom ljubavi' je od početka bio moje viđenje kako sve treba da zvuči. Na njemu su se našle pjesme 'Kakve suze tebi trebaju' i 'Ma, hajde' od 'Basdansa' koje smo uradili u novom aranžmanu, ali ostatak materijala sam uradio ja. Pjesma 'Ostaviću ruže' se izdvaja iz ovog albuma i nije joj dugo trebalo da postane veliki hit", rekao je Miro.

Na albumu su svirali Dragan Jovanović gitarista "Generacije 5", Saša Lokner i Cvele, basista "Bajage i Instruktora", a prateće vokale su otpjevale Sestre Kovač.

"Dolinom ljubavi" je jako dobro prošla u Srbiji gdje je bend imao brojne koncerte i gostovanja.

Na drugom albumu "Viteškog plesa" producent je bio Kornelije Kovač. Miro Janjanin je autor svih pjesama a iz njega se izdvojila hit pjesma 'Moj grad', koja je postala himna Banje Luke.

Nakon "Viteškog plesa" Miro je nastavio raditi pjesme za druge autore i muziku za predstave i televiziju. Zbog obaveza prema porodici nije mogao da živi na relaciji Banja Luka – Beograd, pa se odlučio za mirniji tempo života.

Banjoj Luci nedostaje autorskog rada



Po mišljenju Miroslava Janjanina pop-rok scena u Banjoj Luci je jako siromašna i treba se mnogo raditi na tome da stvari stanu na svoje mjesto. Sve se svelo na par bendova a niko ne želi da traži savjet starijih kolega.

"Naša pop-rok scena je spala na neke alternativne bendove čije je autorski rad nikakav. Jako je malo kreativnih muzičara", sa žaljenjem kaže Miro.

Njegovo mišljenje je da se kompozitor rađa, pogotovo tekstopisac.

"U maloj sredini, kao što je Banja Luka, muzičari uglavnom neće angažovati pjesnika kako bi uradili muziku po njegovom tekstu. Malograđanski duh je prisutan i samim tim pogledi su jako skučeni. Otprilike, svako misli da sve zna što je pogubno za istinsko bavljenje muzikom i umjetnošću", kaže Miro i dodaje da u gradu ima jako malo bendova koji znaju da naprave smislenu pjesmu.

"Pjesma je jedino mjerilo kvalitete autora ili benda", tvrdi Miro.

Problem leži i u tome što u Banjoj Luci nema valjane izdavačke kuće koja bi podržala autore.

"Ja sam bio začetnik izdavačke kuće RTRS. Ponudio sam se da budem čelnik te izdavačke kuće jer ipak sam prošao sve te faze i znam na koji način se od talentovanih muzičara prave imena. Ali dok bude ova garnitura na uredničkim i direktorskim funkcijama nema nade sa se išta popravi", tvrdi Janjanin.

Njegovo mišljenje je da producent izdavačke kuće treba da bude mnogo aktivniji, da obilazi svirke i pronalazi talente, što sada nije slučaj.

"Ove stvari će leći na svoje kada ljudi koji znaju raditi taj posao budu na mjestu odakle će moći uticati na kulturu ovoga grada", kaže Janjanin

On tvrdi da je važno stajati iza talentovanih ljudi i stvarati kreativce.

"Jesu važne ulice i parkovi ali grad, ipak, čine ljudi. Koliko imamo jake pojedince i koliko vjerujemo da imamo značajne ljude uz sebe, toliko smo i mi jaki", zaključio je na kraju Miroslav Janjanin.

Najnovije
Najčitanije
Preporuke
Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: