13.09.2012. u 21:00

Azra Sings: Mnogi Amerikanci plaču kada slušaju sevdah

Azra je bh. umjetnica koja uskoro u Sjedinjenim Američkim Državama izdaje album sevdalinki “Azra Sings”, na kojem je sarađivala sa mnogobrojnim umjetnicima, među kojima su Petar Teodosijev, Boris Kaplanskiy i Vincent Chavez. U razgovoru za portal Klix.ba ova umjetnica iz Prijedora otkriva nam kako je "otjerana" iz BiH, priča o svom životu u SAD-u, sevdahu kao životnoj inspiraciji i drugim stvarima.

Razgovarao: Jasmin Hadžiahmetović
Azra je odrasla u Prijedoru gdje je, kako kaže, imala prekrasno djetinjstvo i mladost, ispunjeno muzikom, druženjima, te fantastičnim mentorima koji su je i naučili da pjeva i svira. Kako kaže na početku razgovora za naš portal, sretno je udata za jednog Sarajliju i majka dvoje prekrasne djece, koja su muzički nadarena i zainteresirana za muziku i za rad svoje majke.

Kad ste se počeli baviti muzikom?

S violinskom podukom sam počela s osam godina, nastavila sve do nivoa univerziteta. Studirala sam solo pjevanje i opernu izvedbu. Pjevala kao članica akademskog zbora "Ivan Goran Kovaćić" i nastupala širom Evrope. Uporedo, studirala sam kliničku psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Školovanje sam uspješno nastavila i okončala u SAD-u, na dodiplomskom i postdiplomskom nivou.

Kad ste otišli iz Bosne i Hercegovine?

Iz Bosne su me otjerali. Ne volim tu riječ “otišla” jer nisam otišla svojom voljom. Moj očuh je bio istaknuti krajiški privrednik koji je bio zatočen u logorima smrti Manjača i Omarska. Ja sam rat provela u Zagrebu jer sam se tamo zadesila na fakultetu, ali priče moje porodice, mojih preživjelih, meni i dan danas ledi krv u žilama. Izgubila sam mnogo mojih bližnjih koji su ubijeni kao civili u Prijedoru i Kozarcu.

S raspadom Jugoslavije i genocidom u Prijedoru, završila se i moja lijepa mladost i bezbrižni dani. Amerika je surova zemlja, a nama prognanicima utoliko teža jer valja preživjeti, a trauma rata je svima nama još uvijek svakodnevica. Prvih 10 godina mog života u SAD-u o pjevanju nije bilo niti govora. Glas mi se stegne, a suze teku same. Kulturne razlike između nas i Amerikanca su velike, mada ja smatram SAD i ove ljude jako dobre, spremne pomoći i dati drugim kulturama šansu i razumijevanje.



Ipak, nakon nekoliko godina, počeli ste pjevati i baviti se muzikom koja je bila dio vas cijelog života. Zašto ste baš odabrali sevdalinku?

Moja priča o sevdahu je, kao i sve u mojoj muzici, emotivna i lična. Sevdah je ono što održava nas, ljude isčupane iz naših korijena, prognanike, vojnike mnogih ratova, ratne zarobljenike, zarobljenike naših uspomena. Taj gubitak domovine je nešto za što nema riječi, a sevdah, kao muzička forma, daje tom kolektivnom gubitku glas i toj neopisivoj ljudskoj tragediji smisao. Za mene, moji roditelji, moji ujaci, te moji mentori predstavljaju temelje moje muzičke spoznaje. Priča ispričana kroz pjesmu je posebna – ona ostaje u nama, dugo nakon što smo zaboravili riječi pjesme ili izvođača. Sevdah sadrži element mistike, sa specifičnom ornamentacijom, ekspresivnom izvedbom, pa se najbolje osjeti pjevan bez instrumentalne pratnje – u nekom od bosanskih avlija, kad se i vraća svojoj originalnoj formi. Nadolazi mi mentalna slika nešto što je moj otac zvao dert – turska riječ za čežnju, bol, i tugu za onim sto više nemamo.

Šta sevdah znači za vas?

Uz sevdah se ne igra kolo, sevdah se sluša, s tugom, sjetom, s velikom emocijom... Sevdah se ne može naučiti, on se prvo mora osjetiti. U sevdahu, svaki zvuk ima svoje mjesto i značenje, svaka stanka i dah nas dovodi korak bliže do samospoznaje. Tolika je snaga te muzike, da ja, čak i kad pjevam operu, rusku romansu, ili romski repertoar, jos uvijek pjevam sevdalinku, kao moje autohtono muzičko biće.

Uskoro ćete izdati i album. Recite nam nešto o njemu?

Album se zove “Azra Sings”, a posvećen je prognanicima širom svijeta. Želim da svi mi, koji se sjećamo nekog boljeg vremena, prostora (kako mentalnog, tako i geografskog) se nađemo u ovom mom albumu. Mislim da je naša balkanska i ex-yu kultura preživljava strahovitu profanizaciju, te ovaj moj projekt je pokušaj očuvanja kulturne baštine bivših jugoslovenskih naroda. Namjera ovoga albuma nije politiziranje, niti religijsko opredjeljivanje – to smatram izrazito privatnim kategorijama, i ja ne želim skrnaviti moju umjetnost takvim stvarima.



Kad će biti promocija i gdje?

Promocija ovoga koncerta će se održati u Broomfield Auditoriju u američkoj saveznoj državi Colorado, 15. septembra, sa početkom u 19:30 sati. Predstavit će je istaknuti bh. novinar i filmski radnik, moj veliki prijatelj Refik Hodžić što mi predstavlja ogromnu čast i satisfakciju.

Na albumu je 13 pjesama. Osim sevdalinki tu su još neke pjesme.

Album sadržava pjesme iz bivše Jugoslavije, pjevane u jednom unikatnom stilu, sa opernim elementima, elementima slavenskog višeglasja i specifičnih aranžmana. Na albumu su predstavljene i romske pjesme, kao i ruske ciganske romanse koje sam naučila još kao dijete. Moja kolaboracija sa Petrom Teodosijevim je posebna, jer on kao harmonikaš i muzičar visokog kalibra, je bio krucijalan faktor projekta “Azra Sings”.

Do sada ste održali mnogo koncerata. Ko čini vašu publiku, da li su to osobe iz bivših zemalja Jugoslavije ili...?

Moj album je koncipiran kao dio World Music žanra, dakle pravca koji danas zovemo svjetska muzika. Jako cijenim i poštujem svako segment moje publike, tako i moje sunarodnjake, Bosance i Hercegovce. Na moje koncerte redovno dolaze ljudi sa Balkana, jer nam je to svima veza sa domovinom. Ono što ja ne želim, to je uprošćavanje mog rada. Zato uvijek težim jednoj visokoj teatarskoj, akademskoj atmosferi, bez razlike da li pjevam pred 5 ili 500 ljudi. Kad se ta energija razmijeni između mene i moje publike, ljudi postanu jako pažljivi, slušaju glas, prate pjevača i emotivno, a pjesma ih prenese u neki drugi univerzum – čak i kad ne razumiju riječi. U toku mojih koncerata vidjela sam mnogo Amerikanaca kako plaču kad slušaju sevdah.



Kakvo je njihovo mišljenje o sevdahu?

Amerikanci su krasan narod. Jako je teško i ne bi bilo fer govoriti o njima u terminima stereotipa. Postoji značajan segment moje publike sa velikim interesiranjem za sevdah, za povijest našeg naroda – a ja smatram mojom zadaćom da ih upoznam sa kulturom, naročito muzičkim naslijeđem, onako kako ja to doživljavam. Smatram da svi mi u dijaspori, na svoj osoben način, ambasadori naše zemlje, To uvijek govorim svim našim ljudima, kao i svojim sinovima - treba da uvijek ističemo našu kulturu i jezik s ponosom.

Koliko se može zaraditi od pjevanja sevdalinke u SAD-u?

Ja sebe smatram državljaninom svijeta. Ja ne želim puniti stadione, moj je cilj pjevati u teatru, kulturnom centru, kazalištu ili sa simfonijskim orkestrom – kroz muziku ispričati priču, a ne zaraditi milione dolara. Ja sam prvenstveno savladala sevdah na jednom ličnom nivou, onda tehničkom nivou, a zarada, koliko god doborodošla – nikad neće imati tiraž turbo-folka, ali ja sam zahvalna za onu publiku koja želi čuti pravi sevdah.

Planirate li održati uskoro koncert u BiH?

Ja sam sama producirala ovaj koncert i album. Bez jake produkcije i dobrog menadžera, teško će biti u stanju dovesti orkestar od šest ljudi. Naravno, ako postoji interes za mene i moj rad, uvijek postoji mogućnost da se održi koncert i u Bosni i Hercegovini.
(Klix.ba)
Tagovi: sevdah


Na koji način dolazite do muzičkih sadržaja?

FACEBOOK PREPORUKE