{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Mostarci ne zaboravljaju velikog pjesnika: Aleksa, to je Mostar

2.2.2015. u 19:36
91
44
Mostarci ne zaboravljaju velikog pjesnika: Aleksa, to je Mostar
91
Svaki grad ima svoj simbol i nešto po čemu je prepoznatljiv. Neko se hvali građevinama, morima, planinama, a neko ljudima koji taj grad čine. Mostar spada u ovu posljednju kategoriju, a čovjek-simbol grada na Neretvi je bez sumnje Aleksa Šantić.
Pjesnik je sasvim tiho, ali čežnjivo i svojeglavo, baš kao u svojim pjesmama, ušao u ovaj grad i u njemu ostao zauvijek, jednako kao što je i Mostar zauvijek ostao u njemu.

Aleksa Šantić je jedan od najpoznatijih pjesnika novije lirke. Rođen je 1868. godine u Mostaru, u srcu Hercegovine, gdje je proveo veći dio svog života. Otac Risto je rano umro pa je staranje nad njim preuzeo stric. Imao je dva brata, Peru i Jakova, i sestru Radojku, koja se udala za pjesnika i Aleksinog prijatelja Svetozara Čorovića.

Aleksa je živio u trgovačkoj porodici u kojoj nisu imali razumijevanja za njegov talent, pa se poslije završetka trgovačke škole Trstu i Ljubljani vraća u rodni Mostar. Stvarao je između 19. i 20. vijeka U njegovom pjesničkom stasavanju najviše utjecaja su imali pjesnici Vojislav Ilić i Jovan Jovanović Zmaj, a od stranih Heinrich Heine, kojeg je sam Aleksa prevodio. U razdoblju između 1905. i 1910. godine Aleksa stvara svoje najljepše pjesme koje su pune snažnih emocija, ljubavne tuge i bola, a i prkosa.

Bio je ispred svog vremena i Mostara nekoliko godina, ali ga nikada nije napustio. U njemu je prve stihove napisao, tu je radio, živio, ljubio i patio. Borio se s vihorima društvenih promjena na prijelazu iz 19. u 20. vijek, a borio se ponajviše sa čežnjom. Upravo su radi nje napisani najljepši Aleksini stihovi. Njegovo pjesništvo se očitovalo u ljubavnim i rodoljubnim stihovima. Dvije najveće ljubavi je opjevavao cijeli svoj život - žene i domovinu.

Gotovo pa stotinu godina od Aleksine smrti, krenuli smo u potragu za postojanošću njegovog lika i djela u Mostaru. Kuća u kojoj se Aleksa rodio u skromnoj trgovačkoj porodici i dalje dično stoji na Brankovcu, renovirana je i lijepo izgleda. Podsjeća na njega samo zato jer nam je neko rekao da je to Aleksina kuća, u kojoj je sada bez ijedne slike ili spomena na njega utaborena Evanđeoska crkva.

Grad nema dovoljno novca da otkupi Aleksinu kuću i od nje napravi muzej ili spomen kuću. No, srećom, imao je Aleksa još jednu adresu. Neshvaćen od roditelja, koji također nisu imali razumijevanja za njegov veliki talent, Aleksa se seli u kuću svog istomišljenika i prijatelja Svetozara Ćorovića koji je oženio njegovu sestru Radojku.

Na toj adresi Aleksa piše svoje najpoznatije pjesme, tu sazrijeva, odrasta i na kraju i umire. Njegova radna soba izložena je i otvorena za javnost. To je mala soba s radnim stolom, originalnom ikonom iz rodne kuće, par Aleksinih štapova uz pomoć kojih je hodao u poznim godinama, te ono po čemu je on ostavio neizbrisiv trag - njegove pjesme, pisma i dopisi. Osjeti se u toj maloj sobici puno Aleksinog duha. Dovoljno je samo baciti pogled na par izloženih pjesnikovih izdanja i stvoriti sliku o velikom pjesniku, gospodinu i umjetniku kakav je zapravo i bio. Ludi zaljubljenik u stihove, poeziju, načitan i obrazovan, čovjek koji je živio ispred svog vremena, a opet bio neizlječivo zaljubljen u to isto vrijeme kojem je pripadao.

Bio je kozmopolit, pjesnik čije pjesme žive, pravi građanin sa širokim pogledima na svijet. Pjesnik čije djelo u kontinuitetu opstaje i sve više dobija na vrijednosti.

Aleksa Šantić osim spomen-sobe danas u Mostaru ima svoju ulicu, spomenik, park i klub ljubitelja knjige.

Da li je Aleksa dovoljno prisutan u Mostaru pitali smo njegove sugrađane. Neki kažu kako je itekako prisutan, kako je sasvim dovoljno da mu se oda počast s parkom i kipom. Neki smatraju kako se spominje jako rijetko i da se njegove veličine sjete onda kada se obilježava godišnjica, ali se u jednom svi slažu - Aleksa je bio Mostar.

Kada je 02. Februara 1924. preminuo pjesnik, Mostar je bio u crnini. Na kućama su visili crni barjaci, čak su i ulični fenjeri bili obavijeni crnom krpom, pjesnikov kovčeg su nosili članovi Srpskog pjevačkog društva Gusle i hrvatskog Hrvoje.

Pet kilometara duga povorka prolazila je kroz ucviljeni Mostar a narod koji je tog dana došao u Mostar iz svih dijelova Hercegovine, a i šire oplakivao svog velikog pjesnika. Takvu žalost i takav pogrem Mostar nikad nije vidio.

"Aleksa je bio Mostar". Sasvim dovoljno da se sva njegova veličina osjeti. On je pjesnik duše, on je behar, sevdalinka, ljepota, on je smaragdna Neretva i vrućina kamena. Mostar koji je on opjevao možda više ne postoji, ali zato Aleksa, iako ima samo jednu malu sobicu u Ćorovića kući - itekako postoji u svom gradu. I baš kao što je pisao ''Ostajte ovdje, sunce tuđeg neba neće vas grijati ko što ovo grije'', ostat će Aleksa u Mostaru i u nama još dugo

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: