{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


INTERVJU
/
"Mnogi bi voljeli da spalimo umjetnine i kulturno blago"

3.10.2012. u 21:57
167
18
"Mnogi bi voljeli da spalimo umjetnine i kulturno blago"
167
U četvrtak, 4. oktobra, u Beogradu na zajedničkoj izložbi gostuje jaka bh. reprezentacija grafičara iz Sarajeva, Širokog Brijega, Banje Luke i Trebinja, koja će se svojim radovima "suprotstaviti" domaćim grafičarima. S predsjednikom Udruženja likovnih umjetnika Admirom Mujkićem razgovarali smo o tome kako u situaciji kad umjetnost nema nikakvu podršku umjetnici uopšte imaju snage da stvaraju. Govorili smo o gašenju kulturnih institucija u BiH, ali i predizbornoj kampanji u koju je utrošeno dosta sredstava od kojih bi kulturne institucije mogle živjeti godinama.
"Sa novcem koji je uložen u kampanje nekoliko kulturnih institucija bi živjeli godinama" (Foto: Almir Panjeta/Klix.ba)
Nakon zatvaranja Umjetničke galerije BiH, pred zatvaranjem su muzeji i druge galerije, ostajemo i bez Zemaljskog muzeja i Muzeja Ars Aevi, što se potpuno "utopilo" u predizbornoj kampanji i na šta niko nije ozbiljnije reagirao, ima li smisla uopšte se baviti umjetnošću u BiH?

I Udruženje likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine je pred zatvaranjem, samo što se trudimo da što više odgodimo smaknuće. Imamo nesreću da u svom nazivu nosimo državni predznak, a u ovoj smiješnoj zemlji postoji jedan dobar dio ljudi kojima to smeta. Mogu ponoviti što sam rekao i ranije kad smo reagovali prilikom zatvaranja Umjetničke galerije BiH. U institucijama koje treba da se brinu o ovom segmentu ima ljudi koji bi najviše voljeli da priredimo spaljivanje umjetnina i kulturnog blaga pa da historija može krenuti od njih.

Očito je da je, i kada ima nekog novca u budžetu, njihov najveći problem klasifikacija. Tako naprimjer Umjetnička galerija BiH i Udruženje likovnih umjetnika BiH, koji postoje već 65 godina, prema njihovim aršinima imaju isti tretman kao neko društvo ljubitelja umjetnosti koje je osnovano prije nekoliko godina. I prvi i drugi se mogu pozvati na tradiciju. Prvi je mjere desetljećima, a drugi godinama. Onda se desi da, kada se objave rezultati konkursa, i jedni i drugi ostvare isti broj poena.

Svi nivoi vlasti, odnosno njihove komisije sastavljene stranačkom strategijom, imaju problem sa klasifikacijom. Obično se ide logikom da svi budu zadovoljni, pa u raspodjeli Umjetnička galerija BiH ili Muzej savremene umjetnosti Ars Aevi dobiju isti tretman kao neko kulturno-umjetničko ili sportsko društvo. Pored izuzetnog kvaliteta o kojem ne treba raspravljati, naše institucije kulture, koje sad izdišu, imaju neosporiv kontinuitet. Zar to nije nešto čime se svaka evropska zemlja ponosi. Kako sada stvari stoje, očito je da je kontinuitet "out" i da će sve što je pristojno i ima kvalitet mesti mostove.

Da budemo još konkretniji: Imaju li se umjetnici u BiH uopšte kome obraćati? Da li je došlo vrijeme da kažemo "umjetnost ovdje nikoga ne zanima" i, u skladu sa zakonima ponude i potražnje, galerije pretvorimo u folkoteke i narodu damo ono što očito traži?

Teoretski da, ali u praksi ne. Državne institucije su najveće razočarenje za sve ljude koji se na tu adresu prijave u nadi da će dobiti podršku. Tamo sjede ljudi koji ne razlikuju kulturu od folklora. Ako razlikuju a ovako rade, odnosno ne rade, onda je to već sasvim legaliziran državni projekt zatiranja svega što nosi državno ime. Udruženje likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine ima taj problem.

Dvije izložbe od državnog značaja su "Revijalna izložba ULUBiH", koja se već 65. godina priređuje za 25. Novembar, Dan državnosti BiH, i "Počiteljska priča", kojom obilježavamo 1. Mart, Dan nezavisnosti. Redovno se obraćamo "državnim institucijama", ali sve to stoji po nekim ladicama i klasificira se u skladu sa političkim trenutkom. Jednom prilikom smo čak uspjeli doživjeti i sastanak sa ministrom lično, ali sve je ostalo na protokolarnoj razmjeni lijepih rečenica. Lijepo smo dočekani, saslušani i ispraćeni. Ne mogu da shvatim da jedna "Revijalna izložba ULUBiH", kojom se već 65. dugih godina obilježava najvažniji državni praznik i na kojoj redovno učestvuje više od 200 umjetnika iz cijele države, ima status "projekta" kojim treba aplicirati na godišnjem nivou, pa ako bude para bit će i nje. Ta izložba ima toliku tradiciju i kontinuitet da bi njeno održavanje trebalo biti neupitno, ali prema njoj se odnose kao prema projektima koji su tek u začetku ili tek trebaju da se dese. Tu izložbu su prije šezdesetak godina postavili Ismet Mujezinović, Mica Todorović, Vojo Dimitrijević, Roman Petrović, Sigo Sumereker, Hakija Kulenović i drugi velikani naše likovne umjetnosti.

Otkud sada pravo bilo kome da to opovrgava. Ali u ovakvoj zemlji je i to moguće. Navest ću još jedan primjer. Internacionalna umjetnička kolonija u Počitelju je osnovana prije 48 godina i sve to vrijeme je radila punim kapacitetom, osim nesretne četiri godine posljednjeg rata, kada je bila uništena. Zar to nije kontinuitet? Zar moramo svake godine moliti novac za organiziranje saziva kolonije, iako se već skoro pet decenija zna šta je to i kakve su tu produkcijske potrebe. Kroz rad ove kolonije je prošlo oko pet hiljada umjetnika raznih profila sa svih strana svijeta i svi je nose kao najljepšu uspomenu i promoviraju je diljem planete. Koliko znam, samo u Federaciji BiH je registrovano više od hiljadu udruženja od kojih se stotinjak na ovaj ili onaj način bave kulturom.

Foto: Almir Panjeta/Klix.ba
Foto: Almir Panjeta/Klix.ba
Tako na listama o dodjeli sredstava, koje ministarstvo objavi, nađete neke smiješne konstrukcije raznih uduženja koja mlate praznu slamu, a ministarstvo im (zbog regionalne ili nacionalne zastupljenosti) dodijeli novac. Svi oni imaju pravo da registruju udruženja i da traže novac, ali problem je u tome što niko od onih koji taj novac dijele po subjektivnom sudu, nikada nije za to odgovarao. Tako je moguće da svom rođaku, ili nekom ko je na vrijeme izlobirao, dodijele iznos koji ne zaslužuje ni po jednom osnovu, ali šta ih briga, niko neće praviti frku. Sve dok bude tako, naše Udruženje, koje ove godine slavi svoj 65. rođendan, i koje je dobitnik Kolektivne šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva za 2012. godinu, će biti u utrci sa raznim i sumnjivim mediokritetima i svoje projekte, koji su stariji od polovine ministara u ovoj zemlji, završavati na nivou koji ti projekti ne zaslužuju.

U čemu bi mogao biti spas bh. umjetnosti i da li je baš sve sivo kao što izgleda?

Ko će to znati? Možda je spas u tome da umjetnici počnu ulaziti u politiku, ali kada to urade prestaju biti umjetnici. Mi smo pokušali komercijalizirati naše resurse u Internacionalnoj umjetničkoj koloniji u Počitelju jer smo na vrijeme shvatili da je to jedan od načina da prikupimo sredstva za opstanak i za realizaciju redovnih projekata. Pokušali smo obojiti sivilo koje spominjete, ali smo naišli na opstrukcije pojedinaca kojima to smeta. Jednima smeta naše prisustvo u Počitelju, a drugi sjede i pišu pisma o tome kako je sve u Koloniji bilo lijepo za vrijeme Tita. Kao da mi to ne znamo. Eto mi smo valjda balavurdija koja ne zna kako je sve štimalo kad su SIV i drugovi iz Komiteta dijelili lovu. Danas toga nema, ali postoje drugi, znatno teži načini da se opstane, a da biste opstali morate puno raditi i to poslove koji vam nisu baš prijatni i za koje niste baš obučeni.

U svemu tome, ipak, umjetnici nešto rade, i ako je suditi po onoj "Ako nema umjetnika, u paklu ste" još uvijek nismo dotakli kraj, gdje više umjetnici nalaze energiju koja ih pokreće da stvaraju?

Umjetnici će raditi i ako bude gore nego sad. Većina umjetnika nisu kalkulanti koji traže kompromise i oni moraju raditi da bi ostali u životu. To je esencijalna potreba. Problem je u nezainteresiranosti vlasti za prezentaciju toga. Da samo znaju kakvu bi pažnju i respekt izazvali u Briselu, Vašingtonu, Ženevi... kada bi svaki put predstavili nešto od naše umjetnosti.

Mislite li da bi i umjetnici možda trebali biti agresivniji u prezentiranju svog rada?

Hadžije su još davno u Dejtonu, kulturi i umjetnosti dali značaj vašara i ringišpila, ali su sve sistemski uvili da svaki ministar ima instrumente kojima naizgled legalno može obmanjivati, uskraćivati i zastrašivati ljude čiji projekti zavise od njihove volje. Budite agresivni koliko god hoćete, ali kad vam ministar kaže da nije njegova nadležnost, džaba vam je. I tako potrošite vrijeme na svim instancama vlasti, šalju vas od vrata do vrata i svi se drže svojih nadležnosti. Prekrasan instrumentarij, sistematski smišljen da se što duže izbjegne uspostava sistema.

S obzirom na to da i u susjedstvu/komšiluku nije mnogo veći interes za umjetnost, koliko je bitna regionalna saradnja?

U zemljama regije situacija u kulturi je slična kao kod nas, tako da i ondašnje kulturne institucije imaju tek toliko novca da prežive. Njihova prednost u odnosu na nas je da oni imaju državu kojoj je koliko-toliko stalo da se predstavi van svojih granica. Umjetnici iz našeg udruženja redovno gostuju na sazivima kolonija u regiji, Hrvatskoj, Srbiji, Makedoniji, Sloveniji, Kosovu...

Ovoga ljeta naše Udruženje je na kredit, jer još ni danas nismo dobili novac od Federalnog ministarstva kulture i sporta, priredilo 48. saziv Internacionalne umjetničke kolonije u Počitelju. Pored naših članova ugostili smo kolege iz Slovenije, Hrvatske, Srbije, Makedonije i Bugarske. Tokom radnog dijela nastala su nova djela koja će ostati u Počiteljskoj zbirci, gosti su tokom saziva imali priliku da se upoznaju sa radom kolonije, da posjete zanimljivosti i spomenike kao što su nekropola stećaka u Radimlji, Makova hiža u Stocu, starorimsko nalazište Mogorjelo, otvaranje 15. anala crteža BiH u Mostaru, Tekija na Buni...

Zanimljivo je da su ovog ljeta u Koloniji radili i predsjednici državnih udruženja likovnih umjetnika Slovenije i Crne Gore i sa njima smo dogovorili daljnju saradnju i inicirali nove projekte. Dakle, iako nam giljotina visi nad glavom radilo se punom parom. Možda je ovdje pravi odgovor na vaše treće pitanje.

"Neki bi najviše voljeli da priredimo spaljivanje umjetnina i kulturnog blaga" (Foto: Almir Panjeta/Klix.ba)


U četvrtak, 4. oktobra, u Beogradu gostuje vrlo jaka reprezentacija bh. grafičara. Kako je došlo do te saradnje?

Tačno. U saradnji sa Centrom za grafiku i vizuelna istraživanja Akademija, Fakulteta likovnih umetnosti iz Beograda, organizirali smo ovaj susret pod nazivom Dijalog - izložba grafika srpskih i bosanskohercegovačkih grafičara, umjetnika stasalih poslije 2000. Otvaranje izložbe je zakazano u četvrtak, 4. oktobra 2012., u 20:00 sati, u Galeriji Centra za grafiku i vizuelna istrazivanja i Galeriji FLU u Beogradu. Dakle, radi se o mlađoj postavci i A reprezentaciji obiju država.

Mi se, nažalost, moramo hvaliti i kao čudo predstaviti činjenicu da u našem sastavu izlažu grafičari sa Akademije likovnih umjetnosti iz Sarajeva, Širokog Brijega, Banje Luke i Trebinja. I da, umalo zaboravih, za realizaciju ovog projekta, koji je očito po svom obimu međudržavni, sa te instance nismo dobili nikakvu podršku. Možda bismo bolje prošli da smo nastupali odvojeno, jer nas na to obavezuje naš tužni Dejtonski ustav. Projekt Dijalog su pordržali Ministarstvo kulture i informisanja Republike Srbije i Grad Banja Luka.

Koliko radova će biti izloženo i da li je u planu uzvratna "utakmica" u Sarajevu?

Da se ne pravim pametan citirat ću kolegicu kustosicu izložbe Ljiljanu Tašić koja je idejni tvorac ovog projekta i kojoj se ovim putem zahvaljujem. "Izložba Dijalog, definisana kao regionalni projekt, u organizaciji Centra za grafiku FLU u Beogradu, predstavlja 45 umjetnika iz Republike Srbije i 43 umjetnika iz Bosne i Hercegovine, stasale poslije 2000. godine. Orijentisana na generacije umjetnika koje su se formirale u posljednjih dvanaest godina, a o kojima se veoma malo zna van granica njihove sredine, izložba predstavlja uvid u aktuelnu grafičku scenu nekada dviju blisko kulturno povezanih umjetničkih sredina; prati razvoj, ukazuje na sličnosti i razlike istih generacija stasalih na istim geografskim prostorima, ali pod utjecajem različitih društvenih okolnosti“. Izložba je rađena sa ambicijama ne samo da informiše i stvori nove komunikacijske relacije, već i da afirmiše nove autorske pojave.

Na izložbi su predstavljeni аutori profesionalno vaspitani i formirani u periodu za čije se označavanje koriste pojmovi tranzicija, postsocijalizam, postkomunizam i sl. Biti mlad umjetnik/umjetnica u takvim socijalnim i političkim prilikama podrazumijevalo je krajnje neizvjesno i riskantno ostvarivanje sopstvenog mjesta u umjetničkom sistemu, bez ikakve stabilnije ekonomske podloge, bez umjetničkog tržišta, bez ozbiljnije podrške produkciji i razvoju ideja, također i bez ozbiljnije kritike i pažnje medija, jednom riječju bez šire društvene podrške. U takvom vrlo nepovoljnom kontekstu baviti se umjetnošću znači baviti se pozivom koji, osim lične duhovne satisfakcije, malo šta donosi onima koji stupaju u profesionalni umjetnički život“.

Uzvratnu utakmicu u Sarajevu planiramo za mart iduće godine. Nadamo se dobrom rezultatu, jer nas predstavlja najsvježija selekcija. Pored Sarajeva planirano je da postavka bude prikazana u Nišu, Novom Sadu, Banjoj Luci, Trebinju i Širokom Brijegu.

Predizborna je kampanja, zasipaju nas raznim porukama, "facama" s bilboarda, kako vama kao umjetniku sve skupa to izgleda?

Politika je pretvorena u najunosniji biznis, gdje imate čistu računicu. Ako vas izaberu ne morate previše, ili čak ne morate nikako raditi, a za sve ćete biti pristojno plaćeni. Kada postanete ministar, instrumentima koje sam pominjao maksimalno ste zaštićeni, i kad nešto zabrljate kao najtežu posljedicu možete očekivati malo medijske halabuke i eventualno kakvu smjenu. Odgovornost kao imperativ je također "Out". Sa ovolikim novcem koji je uložen u kampanje, nekoliko kulturnih institucija, u koje ubrajam i ULUBiH, bi živjele godinama. Zapravo, kandidati koji nas posmatraju sa bilboarda su zauzeli prostor rezervisan za umjetnike i postali naši konceptualci čije koncepte, smislene ili besmislene, finasira ova jadna država od narodnih para.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: