{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Hod po trnju izbjegličke literature

F
24.3.2013. u 11:12
0
0
Hod po trnju izbjegličke literature
0
Hod po trnju izbjegličke literature
Denis Dželić
U nesigurne vode literature uplovio sam početkom novog milenija, baš u vrijeme kad su kultura i lijepe riječi zapale u krizu, pa su i najstrastveniji čitaoci okrenuli leđa. Pišem jezikom koji moji potomci ne razumiju, pišem za narod koji ne čita mnogo, pišem o ljubavi prema domovini, gdje sam nepoželjan. Pa ipak pišem i dalje, činim to za onih pet do deset posto čitaoca koji su vrijedni toga.
Ovako je svoju priču za Fenu počeo Denis Dželić, bh. pisac koji živi u Danskoj.

Nezadovoljan je, kaže, položajem bh. pisca u dijaspori. Govori to generalno, vjeruje da većina pisaca dijaspore isto osjeća i misli.

"Osuđeni smo da se sami borimo u prljavim vodama izdavaštva. Da pišemo za ljude bez čitalačke kulture. Danas se generalno malo čita, internet i društvene mreže čine svoje članove ovisnicima", kaže Dželić.

Devet godina je Dželić dio porodice bosanskih pisaca koji iz dijaspore pohode Sarajevo i Sajam knjige u njemu, sa svojom ili tuđom prevedenom knjigom. Ističe da se, zahvaljujući Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice BiH godišnje okupljaju bh. stvaraoci na štandu i predstavljaju radove.

"Osjećam se odbačen od domovine, ponižen. Domovina se svela na par kvadrata štanda dijaspore. Bojim se izaći van iz tog okvira, osjećam da nisam dobrodošao. A baš taj sajam knjige je moj jedini link s domovinom. Tamo nemam nikoga, svi moji su rasuti po svijetu", navodi on.

Denis je rođen u Banjoj Luci. Oduvijek je volio druženje s knjigama, rock muziku, čitanje poezije njegovim kćerkama. Ali, idilična slika porodičnog života prekinuta je ratom.

"Ljubav prema literaturi zamijenili su egzistencijalni strahovi. Devedeset treće sam prognan i otad živim u malom gradu Hundestedu u Danskoj. Prvu polovinu života proveo sam kao veliki čitač koji je iznenada postao izbjeglica, bio sam čovjek koji je živio pjesnika, a da sam nije pisao", kaže on.

A sad, nastavlja on, sad pišem i više ne živim. Pišem za sve izbjeglice koje su u svojim prognaničkim torbama ponijeli bar jednu knjigu, ako su bili u mogućnosti. Samo nekolicina izabranih ostala je vjerna ljepoti umjetničkog izražaja, zbog njih sam se posvetio pisanju.

"Zaljubio sam se u knjige i ostao im vjeran cijeli život. Pola života sam ih čitao, drugu polovinu pisao. Mene je majka priroda odgajala, njoj hvala. Jedan parkić u centru grada, jedno drvo bora puno ljepljive smole, rašlje i dječak koji se učio voljeti prirodu krijući se od ljudi. Pružalo mi je mir koji sam mogao naći samo pod skutima prirode. Majka mi je vratila ljubav, ljudi nisu", ističe Dželić.

U novembru ga je zadesila teška bolest, morao se boriti s rakom pluća. Nasreću, interveniralo se na vrijeme.

"Kao posljednja faza liječenja još su potrebna četiri tretmana jake kemoterapije. Cigarete su glavni i jedini krivac ove teške bolesti. Cigarete su napast i ovisnost. Zato ljudi, prestanite pušiti", poručio je.

Ipak, i pored bolesti nastavio je pisati. U januaru je objavio knjigu "Katarina i pjesnik".

"Pisao sam je u najtežim trenucima života. Zadovoljan sam, čak prezadovoljan napisanim. Poenta knjige je da "u nečovječje vrijeme, na nečovječjem prostoru, ljudska želja da voli i bude voljen, postaje iluzija. Egzistencijalističko traganje za ljubavlju kao emotivna labudova pjesma čovjeka željnog sentimentalne nirvane. Borba s bolešću me osnažila. Optimist sam, vjerujem da će mi terapija pomoći. Mora! Ovo je kao da se ponovo rađam", kaže Dželić i ističe da trenutno piše "Hasret- ljubavne čežnje".

Dželić za sebe kaže da je mali pisac, ali veliki sanjar, te kaže da njegove knjige uglavnom prođu nezapaženo.

"Ipak, ništa me ne može pokolebati, pisat ću dok imam daha. Valjda će neko, nekada, znati cijeniti trud i otkriti umjetničke niti među kukama mojih slova", kaže on.

O voljenoj Banjoj Luci piše i objavljuje u "Banjalučkim žuborima" koje uređuje književnik Ismet Bekrić. Zavjetovao se, kaže, da njegova noga nikad više tamo neće kročiti. Nije ispunio obećanje, prije nekoliko godina posjetio je Banju Luku. Mnogo je, kaže, ljepša u snovima.

"Često se mislima vraćam u Banju Luku. Kad umoran dođem s posla, skinem danski džemper, okupam se, obučem bosansku odjeću, zatvorim prozore, spremim kafu i pustim muziku. Misli se otrgnu kontroli i pojure. Uputim se pustim ulicama, sokacima, alejama. Noge gaze vodom, Vrbas pjenuša, uhvatim otpali list nošen talasima vode. Nastavim dalje u potrazi za poznatim licima. Nema ih", tako se ovaj Banjalučanin prisjeća svog grada.

Denis Dželić dosad je napisao jedanaest knjiga, pet je objavljeno, ostale čekaju bolje dane. Prvi roman je nazvao "Ptice iz fjordova". U njemu je pričao o protjeranoj Banjoj Luci u kojoj je i on kockica. Uknjižio je i naslove "Paganski poeta", "Bajka za Unu", "Astralni letovi" ,u njima se propitkuje o smislu postojanja i čovjeku samom.

"Opasno je biti pjesnik, danas niko ne čita. Zalutao sam u ovo vrijeme. Po nekim novim paradigmama i vrijednostima cijena jednog čovjeka moga kova, sanjara i romantika, jako je niska. Ovakve ostavljaju postrani. Danas niko ne voli pjesnike. Zbog toga se odričem ljudi i družim s prirodom", završio je priču Denis Dželić.

Komentari (0)
Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: