{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Haris Pašović: BiH je zemlja galopirajuće provincijalizacije

S
22.5.2008. u 21:20
0
0
Haris Pašović: BiH je zemlja galopirajuće provincijalizacije
0
Haris Pašović: BiH je zemlja galopirajuće provincijalizacije
Naš zasigurno najistaknutiji teatarski reditelj Haris Pašović ne štedi kritike. Bez dvoumljenja za naš portal govori o našem zaostalom teatarskom i političkom sistemu, o divljem kapitalizmu koji je u BiH pokupovao svu inteligenciju i koji od ljudi pravi samo robu. Pašović govori i o novoj sarajevskoj sceni, EastWest centru koji baš ovih dana kreće u osvajanje svijeta.
Razgovarao: Asim Bešlija

Gosp. Pašoviću, ansambl EastWest centra upravo se vratio sa gostovanja u Ljubljani. Kakve nam reakcije donosite, kako je prošao vaš nastup tamo?

Imali smo odlične predstave "Klasnog neprijatelja" u Ljubljani. Igrali smo na samom početku Festivala Slovenskog mladinskog gledališča koji se ove godine održavao povodom Dana Evrope, publika i mediji su nas primili izvanredno. U Ljubljani imam stvarno jako dobru publiku, već desetak mojih predstava je gostovalo tamo i uvijek je bilo odlično. Taj interes se sada prenio i na predstave EastWest Centra. Slovenija ima izvrstan teatar – izvrsne reditelje, glumce i publiku koja poznaje teatar. Ovo gostovanje ima i posebno značenje jer je EastWest Centar pozvan da ima EU premijeru u Ljubljani u vrijeme slovenačkog predsjedavanja evropskom zajednicom.

Interesantno je da je ovaj novi teatar u Sarajevu, koji vi vodite, za kratko vrijeme stekao izvanrednu međunarodnu reputaciju. Čini mi se predstavlja BiH bolje od naše diplomatske mreže u svijetu. Kako vam je to uspjelo?

Da, za kratko vrijeme: za 3+ 22 godine . East West Centar je počeo prije tri godine bukvalno od nule, ali tome su prethodile dvije decenije mog rediteljskog rada. Imao sam 20 godina kad sam počeo profesionalni život, sa trideset sam već imao uspješnu karijeru, radio sam u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, najviše u Beogradu, Novom Sadu, na Dubrovačkim ljetnim igrama, bio na mnogo velikih ex-Yu festivala uključujući i više puta međunarodne festivale BITEF i Eurokaz, bio suosnivač Odsjeka za režiju na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Onda je došao rat što je bio nevjerovatan profesionalni i ljudski izazov. Tada sam obnovio Festival MESS i transformirao ga u međunarodni festival, organizirao prvi Sarajevo Film Festival, režirao predstave. Uspjeli smo da iz opsade odemo na evropsku turneju koja je počela u pariškom teatru najvećeg reditelja današnjice Petera Brooka, Bouffe du Nord, igrali smo 12 predstava u 5 zemalja i vratili se u opsadu. I onda nakon mnogo godina osnovali smo EastWest. Ovo govorim da bih podvukao to koliko rada, vremena, kontakata i dugogodišnjeg investiranja treba da bismo danas bili međunarodno poznata teatarska kompanija iz jedne male zemlje koja u svjetskim razmjerama nije mnogo bitna. EastWest ima izvanredne relacije svuda u svijetu koje su posljedica mog dugogodišnjeg rada, putovanja, interesa za rad mojih kolega širom svijeta i njihovog interesa za moj rad. Uz to EastWest i dalje gradi i proširuje te relacije. Naš izvršni producent Ismar Hadžiabdić je dnevno u kontaktu sa najmanje desetak gradova u svijetu. Ovog mjeseca smo sa predstavama «Klasnog neprijatelja» u Ljubljani počeli našu svjetsku turneju koja će trajati do polovine septembra. U osnovi svega ovoga je najvažnije: ja volim ovaj posao i ljudi sa kojim sarađujem vole svoj posao.

Zbog čega je postojala potreba da se osnuje nova scena u Sarajevu ili da kažemo jedna originalna alternativa već postojećim, etabliranim, šabloniziranim teatarskim kućama u glavnom gradu?

Naši teatri, kao i mnoge druge institucije – političke, kulturne, znanstvene, sportske – kao da ne žive u 21. stoljeću! Većina živi mentalno u komunizmu bez obzira na njihovo trenutno političko uvjerenje. Nikada nisam usvojio omiljenu «filozofiju» u ovoj zemlji koja se zasniva na slijedećem konceptu: «Ne mogu oni mene malo platit, koliko ja mogu malo radit.» EastWest nije alternativa, mi smo mainstream – mi planiramo, upuštamo se u izazove, kreiramo, imamo odlične rezultate, živimo. Alternativa nama su stereotipne institucije koje ne rizikuju, troše pare poreskih obveznika, parazitiraju i korumpirane su.

Vi ste se u okupljanju vaše teatarske skupine oslonili ne na stare i afirmirane glumce, nego na mlade a već afirmirane glumce. Je li vam to bila jedna od kockica uspjeha?

Hrabri, inteligentni, otvoreni, iskreni ljudi koji razumiju zakone profesije, koji su radoznali i nesebični – to je naša formula. Mladi ljudi donose EastWest-u svježinu i ritam vremena, a stariji svjetonazor i iskustvo. Ja sam dugo radio sa glumicom Ines Fančović, koja nominalno ima više od osamdeset godina, ali je kreativna i iznenađujuća. Ponekad sam radio sam i sa nekim mladim ljudima za koje se ustanovilo da su bili mediokriteti.

Vi ste jako dobro upoznati sa kulturnim dešavanjima, kretanjima, tendencijama na prostoru BiH. Šta se to dešava kod nas u toj duhovnoj sferi? Mnogi su skloni tvrdnji da je to još uvijek borba između provincijalizacije i ostataka kosmpolitske BiH.

Vaše pitanje mi djeluje optimistično. Ja mislim da se radi o galopirajućoj provincijalizaciji. To je posljedica činjenice da su obrazovani ljudi šutke pali pred brutalnim kapitalizmom koji u tranziciji od ljudi pravi robu. Mnogi ljudi pristaju da budu roba, da kupuju i budu kupljeni. Postajemo jedan veliki tržni centar sa sve manje pismenih kupaca tako da će trgovci uskoro morati da artikle prodaju po bojama: zelena za deterdžent, plava za čokloladu, žuta za pivo – jer kupci neće biti u stanju niti da pročitaju naziv robe. Umjetnici, političari i intelektualci su odustali od ideala slobode. Sloboda, jednakost, bratstvo – Liberté, égalité, fraternité – ideja je na kojoj je stvoren moderni svijet. Odustati od ove ideje znači potpisati vlastito odumiranje.

Kako komentirate činjenicu da smo zemlja koja nema kulturnu politiku? Sve nam se svodi na dijeljenje budžetskih para, poput pijačne licitacije, nekakvim lokalnim kulturno-umjetničkim društvima koja ne prelaze ni granice entiteta, a kamoli da imaju međunarodno priznanje.

Mi u Bosni i Hercegovini nemamo politike. Savremeni svijet već živi u post-političkom dobu, a mi nismo dobacili ni do političkog diskursa. Kod nas se podrazumijeva da imamo Visokog predstavnika. U realnosti to je staratelj. A staratelja imaju osobe koje se ne mogu brinuti same o sebi. Dakle, mi smo u političkom smislu nesposobni i jedina smo zemlja u Evropi koja ima staratelja. Istovremeno većina stanovnika ove zemlje gleda ostatak svijeta odozgo, osjećaju se superiorni, eksperti su za sve – od fudbala do genetike. U psihijatriji se taj poremećaj zove samoobmana (delusional disorder). Naravno, za sve probleme su krivi «drugi» - druga nacija, druga religija, međunarodna zajednica, ateisti, i sl.

Može zvučati kao potcjenjivanje i nipodaštavanje zemlje u kojoj živimo, ali da li je ovdje potrebna, prema vašem mišljenju, jedna hitna preventivna evropeizacija, uvođenje vrijednosti koje bi nas spasile od nas samih?

Da. Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju Evropskoj zajednici prvi je politički korak u tom pravcu. Tragikomično je da je ovaj sporazum potpisan nakon molbi Evropske zajednice da to učinimo. Međutim, dobro je makar i tako. To je kao kad alkoholičarka, nakon dugog odbijanja da prizna da je bolesna, konačno pristane na liječenje, dođe na prvu seansu i kaže – «Ja se zovem Bosna i Hercegovina i ja sam alkoholičarka.»

Kakvu ulogu u našoj 'normalizaciji' može imati teatar poput EastWest centra odnosno jeste li do sada mogli vidjeti ono što je neki učinak na vašu publiku?

Mi smo dio tog evropskog procesa u kojem učestvuju one organizacije i pojedinci koji imaju strast za napretkom, znanjem, istinskom demokratijom, pojedinačnim i zajedničkim uspjehom i koji imaju želju da uče, stvaraju i zabavljaju se.

Jeste li vi lično zadovoljni kulturnom produkcijom metropole? Osjećate li se zadovoljno i komotno u tom pogledu?

Postoje pojedinačni veliki kulturni dometi – imamo Sarajevo-x, nekoliko desetaka fantastičnih umjetnika, fenomenalni Jazz Fest, nekoliko izvrsnih kafana i restorana i Tima Clancyja. Ali to što bi se moglo nazvati dobrom kulturnom produkcijom metropole podrazumijeva jedan visok generalni standard. To nemamo. Kulturnu većinu ovdje čine mediokritetski uradci, proizvodnja irelevantnog.

Za kraj, EastWest je prva i jedina teatarska kompanija sa Balkana koja će nastupiti na poznatom Edinburškom festivalu. Iskreno, kako ste se osjećali kad ste to doznali, i osim tapšanja po ramenu i pohvala, je li bilo konkretne pomoći za ovaj poduhvat jer na tom festivalu ipak predstavljate BiH?

Svi u EastWestu smo bili jako sretni kad smo čuli da smo u zvaničnom programu Edinburškog festivala. To je najstroža selekcija jednog umjetničkog festivala na svijetu, tamo su neki od najvećih svjetskih umjetnika, to je jedna istinska proslava ljudskog duha. Što se tiče samog Edinburgha nikakva posebna pomoć nije ni potrebna, festival pokriva sve troškove puta i boravka. Ipak, ove godine, kada učestvujemo na festivalima u Velikoj Britaniji, Singaporeu, Kini, Rumuniji, Srbiji, Sloveniji i Hrvatskoj i igramo u dvadesetak gradova u Bosni i Hercegovini – od Viteza do Ključa i od Prijedora do Zavidovića, pravimo četiri nove predstave i snimamo dokumentarni film, imamo 17 zaposlenih i sarađujemo sa desecima ljudi, Federalno ministarstvo za kulturu nas je podržalo sa 300.000 KM. Drugi teatri u Sarajevu imaju budžet u skali od 1 do 7 miliona KM. Ministarstvo za kulturu Kantona Sarajevo nije ni odgovorilo na našu prijavu na konkurs za sredstva, niti ni na jedno naše pismo, a poslali smo ih deset do sada.

Komentari (0)
Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: