{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Hajrudin Somun: In memoriam prijatelju i kolegi Milanu Andriću

13.8.2015. u 15:36
1
2
Hajrudin Somun: In memoriam prijatelju i kolegi Milanu Andriću
1
Hajrudin Somun: In memoriam prijatelju i kolegi Milanu Andriću
Istaknuti bosanskohercegovački  novinar i dokumentarist Milan Andrić preminuo je u Sarajevu u 81. godini. Novinar, publicista i ambasador Hajrudin Somun povodom smrti prijatelja i kolege Milana Andrića objavio je prigodan in memoriam koji, uz autorovo odobrenje, prenosimo.
Danas tuguju sve ptice i trave Bjelašnice, jer se s njima Milan najviše družio i sporazumijevao. Nije znao strane jezike, ali jeste njihov, jezik ptica i bilja koji je prethodio ljudskom jeziku. Kad smo jednom hodali livadama oko Kobljače, on je čitao sve trave oko nas, prepoznavao ih po listovima i cvjetovima ako su procvjetale, znao im je naše narodne i latinske nazive, govorio ova je za ovu, a ona za onu bolest, ona se osuši pa pije u čaju, ona je tamo otrovna, ova bi tebi valjala, evo ponesi pa osuši. On je čitao iskonsko pismo prirode, a ja se čudio, kao ljudi kad sam listao arapske knjige ili Kemal Muftić kineske spise.

Znanje o ljekovitom bilju koje je kupio i iz svega što je objavljivano od Triglava do Vardara, ali iz drevne medicine i Avicene, prenosio je prijateljima. Kad nešto zaboli, a ne znaš lijeka, kad se slomiš ili opečeš, nazoveš Milana, ako ga možeš naći, osim ponedjeljkom, i on odmah zna lijek, naberi ovu ili onu travku, privij vreli luk na opekotinu, namaži uljem kantariona, tom kantarionu je znao sva svojstva. Ali, prije svih drugih liječio je sebe samoga. Kad su mu se zloćudne ćelije počele širiti tijelom, Bog zna da mu ih nije ko sa sebe prenio, govorio je da i to može da se desi, da ih Iblis prenese s nekoga. Borio se s njima sve do ovih posljednjih mjeseci i dana.

Kao što sam i ja pratio svaku njegovu napisanu riječ ili TV reportažu, tako ni on nije propuštao nijedno moje napisano slovo. I kad sam bio daleko, bodrile su me njegove pohvale. Jednom mi je poslao poruku u Teheran, veli evo me sa Zukom Džumhurom u Konjicu, u bašti nad Neretvom, čitamo tvoju reportažu u beogradskom Ekspresu. Tako je i prije dva i po mjeseca, skrhan bolešću kojoj ni sam nije mogao naći lijeka, došao na promociju moje Nakbe. Kad je došao na mene red da govorim, zahvalio sam svima koji su došli, a posebno prijatelju Milanu Andriću. Ispričao sam kako se odrekao godišnje nagrade na TV Sarajevo 1975. godine, kad je na samoj dodjeli saznao da je žiri odbio nagraditi moju reportažu o palestinskim komandosima. Malo kasnije na JRT festivalu u Portorožu zbog te reportaže proglašen sam najboljim TV reporterom u Jugoslaviji. Prošao sam pogledom po sali, "tu je negdje Milan, molim te da se javiš", rekavši, ali ga nisam mogao ugledati. Kasnije će mi moja Cita reći: "Bio je tu, ali je bolje da ga nisi vidio kako je oslabio. Znaš da je danas ponedjeljak, pa je otišao kući, zvat će ga Srđan iz Španije, a daleko je Alipašino Polje".

Onda je došao posljednji ponedjeljak u kojem se čuo sa Srđanom i pitao kako su mu španska snaha i unuk – oni su njemu dolazili, unuku su se dopadali buketi sušenog bilja izvješeni po zidovima, ali on njima nije nikad, nije imao za avion, a nije dao da mu sin plati put. Bio je pretjerano skroman i obrazli, čak i prema najbiližima. Tog ponedjeljka, dakle, posljednjeg prije ovoga koji mu nije kako treba ni osvanuo, a kamoli da čuje poziv iz Španije, čuo sam mu posljednji put glas, a Citi je rekao: "Rak me savladao, svuda je po meni, hoće me u bolnicu, ali borit ću se".

Za društveno poimanje i odnos tog Hercegovca koji je život živio u Bosni i čiji je profesionalni kredo bio "reci bobu bob, a popu pop", neka posluži ova priča. Milan je poznavao Bibliju, ali i Kur'an, pa bi znao reći koji iz njega ajet odgovara kojoj bolesti. Neke je znao napamet. Kad je jednom došao na grobove svoje supruge Suade i punice, koje je njegovao u teškim bolestima i mukama usred rata, i naglas im izgovarao Fatihu, prišao mu je čuvar Meho, koji ga je tako dugo pratio kad dolazi, pa upitao: "Boga ti, Milane, je li to ti njima učiš Fatihu?" "Jeste, Meho, šta fali!". "E da su svi Srbi znali fatihu, ne bi bilo rata". Kad ga je upitao: "A znaš li ti Očenaš?", pa Meho odgovorio da ne zna, dobio je Milanov odgovor: "Zato je i došlo do rata".

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: