PK "Nomadi" o usponu na Elbrus: Kako smo ispunili svoj cilj iako nismo stigli na vrh
Nijedna planina se ne može pokoriti, ne može se "osvojiti" njen vrh, započinju priču planinari. Planinu treba slušati, pratiti znakove koje nam daje i maksimalno ih poštovati.
"Iako postoji termin 'osvojiti vrh' i često se koristi, mi ne vjerujemo u takvo nešto. Dosegli smo mnogo vrhova, ali nikad nećemo reći da smo ih osvojili. Ne planinarimo da bismo 'osvojili' nešto, nego iz ljubavi prema prirodi", započinje Lukšić.
Upravo je to jedna od glavnih filozofija Planinarskog društva "Nomadi", čija se šesteročlana grupa uputila prema vrhu Elbrusa, najviše planine u Evropi. Pohodu su prethodili mjeseci aktivnog i napornog treniranja te fizičkih i psihičkih priprema za uspon. Vrh Elbrusa nalazi se na 5.642 metra nadmorske visine, a ova ekipa je stigla do čak 5.600.
Zanimljivo je kako su do te visine došli sa sjeverne strane Elbrusa, boreći se s vjetrovima jačine i brzine 40/60 kilometara po satu. Izlaznost na vrh s te strane je 30 posto te zato svi ovu planinu pohode s južne strane. Temperatura na sjevernoj strani pada i ispod minus 30 stepeni celzija. U turi su učestvovali Zrna Garić, Kemal Garić, Sead Zagorac, Advan Tabaković, Alan Begić i Damir Lukšić - vodič/organizator.
"Kada sam nas otišao prijaviti gorskoj službi na Elbrusu, bili su oduševljeni činjenicom da dolazimo iz BiH u Rusiju na planinarenje i uspon. Onda sam im rekao da prema vrhu idemo sa sjeverne strane, što je duplo teže nego s južne. Šutjeli su bar pola minute, potpuno iznenađeni našom odlukom", prisjeća se Lukšić dodajući kako im je čak i kuharica koja je spremala hranu u kampu u kojem su boravili govorila kako trebaju promijeniti rutu.
Ipak, ekipa se nije dala pokolebati. Odlučili su ispenjati traverzu, ništa ih nije moglo spriječiti u tome. Izazov je bio previše privlačan da bi promijenili plan. Jedan od članova je odustao nakon prvog uspona, a drugi samo nekoliko sati kasnije. "Imali smo dan uspona i još dva rezervna dana. Prvi član je odustao u ponedjeljak, a uspon je bio planiran s nedjelje na ponedjeljak. Morali smo ga propustiti zbog prejakog vjetra i snijega tu noć. On više nije htio da čeka tu i sišao je u bazni kamp. Druga članica je odustala na usponu, dva sata nakon što smo krenuli, nije mogla izdržati na niskoj temperaturi", priča Zagorac.
Temperatura je gore veoma niska ističu planinari, bilo bi iznenađujuće da se niko nije vratio jer ne može dalje. Vjetar je veoma jak, zraka ima 50 posto manje nego na normalnoj nadmorskoj visini i uslovi uopće nisu jednostavni.
"Vjerovatno najopasniji dio ovog putovanja nije bio uspon na Elbrus, već situacija u kojoj je Damira i Advana skoro udario grom. Sjeli su na jedino mjesto gdje se mogao uhvatiti signal, što je ustvari veliki kamen. Nakon samo nekoliko minuta Damir je počeo skidati kapuljaču, kapu, jaknu... Nije mu bilo jasno šta se dešava, ali nešto ga je peckalo", kroz smijeh nam priča Zagorac.
Naime, njih dvojica su sjeli unutar oblaka koji je bio nabijen elektricitetom te je ono što im se desilo nešto što se dešava prije svakog udara groma.
"Damiru se digla kosa na glavi, obojica su osjetili kako su se nakostriješili. Rekao sam im da se moraju pomjeriti, jer da nisu, udar groma bi bio neminovan", kaže Zagorac, dodavši kako je on znao šta se dešava jer je pročitao priču o braći koja su se fotografisala s nakostriješenom kosom nekoliko minuta prije nego ih je udario grom.
Put kojim su hodali dug je skoro 19 kilometara te sam uspon traje oko 12 i po sati. Iz posljednjeg kampa se sa 3.800 bilo potrebno popeti na 5.642 metra te sići na drugu južnu stranu.
"Neki standard je preći 1.000 metara u jednom danu, a mi smo prelazili 1.800, što je skoro duplo. Jer kad se penje s južne strane, iz zadnjeg kampa se kreće sa 4.100, a mi smo sa sjeverne išli sa 3.800", kaže Tabaković.
U dijelu kojim su koračali susreću se dvije klime, dan može početi lijepim vremenom, a završiti opakom olujom. Upravo dvije sedmice prije nego što će se bh. planinari zaputiti na magični Elbrus, irski državljanin je preminuo na planini jer su se promijenili uvjeti te je ostao zarobljen 48 sati nakon čega je preminuo od posljedica smrzavanja.
Vjetar im je prkosio tokom uspona na planinu. Prisjećaju se kako su prema traverzi koračali s još nekoliko grupa koje su nakon nekog vremena odustale i uskoro ih nisu mogli vidjeti iza sebe. Tada su, kako kažu, ostali prepušteni milosti i nemilosti snježne ljepotice.
"Traverza je psihološki uspon. Zahtijeva veliku fizičku kondiciju, pogotovo kretanje po vjetru. Tu nema staze, koračate preko glečera, zaobilazite pukotine i traži se prolaz. Mislim da smo čak pet sati koračali tuda", priča Lukšić.
Sve vrijeme koračanja su vidjeli mjesto na koje trebaju stići. Ipak, činilo im se da uspon traje satima, da se ne pomjeraju i ne približavaju vrhu. Sve je drugačije na toj visini i klimi. Čovjek ne može razmišljati onako kako razmišlja inače, samo mehanički korača naprijed prema cilju.
Nakon pet dana aktivnih priprema i dva dana pauze ekipa se sa 3.800 metara nadmorske visine zaputila prema vrhu. Koračali su i borili se s vjetrom, minusima, borili se sa snijegom, vrtoglavicom i mučninom. Zagorac ističe kako je samo 600 metara prije vrha osjetio simptome visinske bolesti te kako se želio vratiti nazad.
Samo nekoliko metara ispod vrha pokolebala ih je oluja. Planina im nije dala dalje, davala im je jasne znakove da se trebaju vratiti nazad. Razočarani, ali ipak sretni što su prešli traverzu, planinari su se vratili nazad.
"Razočaravajuće je jer sam se puno spremao za sve to. Ali opet, treba se pomiriti s tim. Bez obzira na to je li riječ o metru ili 46 metara. Kada smo došli gore, vjetar nas je uporno vraćao nazad. Zatim su se pred nama ukazali magla i tamni oblaci", opisuje Tabaković koji je bio najbliži vrhu, naglašavajući kako nije želio prkositi planini te kako je radi svoje sigurnosti krenuo nazad.
Elbrus je, po statistici, smrtonosnija planina od Everesta. Svake godine 20-30 ljudi tu smrtno strada jer prkose uslovima koje sama planina postavlja. Zbog toga su odustali, ali kažu kako će se vjerovatno vratiti i na neki novi način pohoditi rusku planinarsku atrakciju.
Njihov glavni cilj je svakako bio preći traverzu, što su i uspjeli. Preći preko sjeverne strane i stajati 46 metara od vrha je veliki uspjeh, što je činjenica zbog koje su zadovoljni ishodom uspona.
Do tada, Lukšić će voditi ture u PK Nomadima, a Zagorac i Tabaković će nastaviti pohoditi druge planine i uživati u prirodi. Svi oni koji na jedan ili više dana žele pobjeći od gradske gužve i punim plućima udahnuti čist zrak, mogu im se pridružiti na jednoj od tura koje organizuju svake sedmice. Narednog ljeta planiraju posjetiti nove destinacije, a za svoja putovanja aktivno traže sponzore.
