{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Napuštena djeca Mongolije: Iza prividne grubosti kucaju mala, topla, dječija srca

20.9.2015. u 20:31
81
34
Napuštena djeca Mongolije: Iza prividne grubosti kucaju mala, topla, dječija srca
81
Lana Tannir, 24-godišnja fotografkinja porijeklom iz Hrvatske i trenutnom adresom u Minhenu, posjetila je Mongoliju kako bi napravila fotoreportažu o napuštenoj djeci u jednom od sirotišta.
Oduvijek volim putovanja. Fasciniraju me prirodne ljepote, drugačije kulture, različiti običaji. Mongolija, zemlja koja ima ponešto od ruske, kineske i kulture Kazahstana, o kojoj se ne priča puno i koja je prilično izolirana od zapadnog svijeta, probudila je moju znatiželju.

S ciljem da ostvarim fotoprojekt u kojem kombinujem humanitarnu akciju s umjetnošću, odlučila sam otputovati tamo i kroz fotografiju prikazati problem koji se u medijima zaobilazi, problem napuštene djece. Zbog toga sam odlučila volontirati u sirotištu i živeći s tom djecom pokušati zaviriti u njihove duše i shvatiti njihove strepnje i strahove, probleme i osjećaje i dati im nadu za bolje sutra.

Nakon 20-satnog putovanja i čekanja po aerodromima, dolazim u Sirotište. Nema tople vode, nema kupaone, nema WC-a. Nema niti privatnosti. Smještena sam u tipičan mongolski šator, ali djeca ulaze i izlaze kada žele, skaču po krevetima, svađaju se, vika na sve strane. Nakon početnog šoka, trudim se pozitivno razmišljati jer moram ovdje ostati dva tjedna.

"Lotus Children’s Center" ("Dječiji Centar Lotus") je privatno finansirano sirotište smješteno u planinama, dvadesetak kilometara udaljeno od glavnog grada Mongolije, Ulan Batora. Iako je priroda koja okružuje sirotište lijepa, pristup sirotištu pješice vrlo je težak, a autom, iako nešto lakši, prilično kompliciran.

Vozeći se prema Sirotištu, a i po drugim mjestima u Mongoliji, nailazi se na nasumce razbacane kućice, bez ikakvog reda i povezanosti, kao da su tamo spontano izgrađene. Također je uz svaku kuću postavljen i tipičan mongolski šator, kao potvrda mongolskog načina života u povijesti, ali i danas.

Iako većina djece smještene u Sirotištu dolazi iz grada, njihovi nomadski geni žude za aktivnostima u prirodi. Mada imaju kompjutere i televizore, većina djece slobodno vrijeme provodi vani jašući poludivlje konje, igrajući nogomet i košarku, skačući na trampolini i slično. Djeca također moraju ispunjavati i svoje svakodnevne obaveze, kao što su pisanje zadaća i učenje engleskog, koji je u Sirotištu službeni jezik, pomaganje u kuhinji, čišćenje, pranje veša i zalijevanje cvijeća. Međutim, tipično za mongolski način života, nema nikakvih pravila, planova i vremena određenog za obavljanje određenih stvari. Sve se radi sporadično: hrana se servira u različita vremena, tanjiri stoje prljavi do zadnjeg časa i samo se ispiru vodom prije jela, pod se pere kada postane nužno, ako se neko oklizne, novi sapun se dobiva tek onda kada više ljudi primijeti da ga nema. Pošto se voda u Mongoliji tokom ljeta ne zagrijava, sve se pere hladnom vodom.

Mongolske zime vrlo su hladne (oko -50°C), ali suhe. U Mongoliji ne pada puno kiše, tako da je zemlja u ljetnim razdobljima prilično suha, prašnjava i neplodna. Naravno da to utiče na način prehrane. Voće i povrće se može naći samo u većim gradovima, a u manjim mjestima, kao što je gradić udaljen oko jedan kilometar od Sirotišta, mogu se kupiti samo pakovani industrijski proizvodi. Iz tog se razloga mongolska prehrana temelji na mesu i ugljikohidratima, kao što su tjestenina i riža. Na isti način hrane se i djeca u Sirotištu, s tom razlikom da se na skupljim stvarima, kao što je meso, štedi, a jede se više tjestenine, riže, hljeba, slatkog mlijeka i šećera, ukiseljenog jogurta, čaja (koji se soli umjesto šećeri), krompira i mrkve. Voće se dobiva povremeno, samo u posebnim prilikama.

Iako nisu gladna, bez krova na glavom, niti usamljena, djeca dobivaju samo najnužnije i iz tog razloga razvijaju instinkt za preživljavanje već od najranijeg doba. Ono što mi, ali ne i oni, smatramo sitnicama, kao što su jabuka, cipele ili školska torba, može dovesti do krvavih obračuna i teških ozljeda već i kod djece najranijeg uzrasta. Nažalost i sama sam nekoliko puta svjedočila takvim situacijama. Kamen bačen u čelo, razbijen nos, inficirana povreda na potkoljenici, dio su svakodnevnice. Zbog premalog broja osoblja takve stvari često prolaze nezapažene. Osjeća se nedostatak medicinske skrbi i medicinskog osoblja. Mnoga djeca imaju pokvarene zube, vaši i druge zdravstvene probleme, koji se tretiraju tek kada to zaista postane primjetno.

Ali emocionalne rane uopće se ne liječe. Dapače, niko osim djece nije ih niti svjestan. Duševne rane nisu vidljive. Nedostatak prave roditeljske ljubavi, pažnje i individualne posvećenosti djetetu rezultiraju frustracijom i agresijom. Iako neka djeca povremeno posjećuju svoju porodicu, sirotište doživljavaju svojim pravim domom. Mnoga djeca ustručavaju se pričati o tome kako i zašto su dospjela u sirotište. Mnoga od njih niti ne znaju razlog, jer su bila premala kada ih se tamo smjestilo. A razlozi su svakakvi: premladi roditelji, alkoholizam, zlostavljanja, kriminal zbog kojeg roditelji dolaze u zatvor i siromaštvo. Ali, ima i djece kojoj je još gore jer žive na ulici od milostinje.

U sirotištu boravi oko osamdesetero djece starosti od nekoliko mjeseci do osamnaest godina, kada moraju napustiti sirotište i početi se brinuti sami o sebi. Starija djeca obično imaju želje i manje ili veće ciljeve za budućnost. Neki bi htjeli završiti zanat, zaposliti se i osnovati vlastitu porodicu, drugi sanjaju o vlastitom biznisu, putovanjima po svijetu i završetku studija. Mlađa djeca vesele se Fanti, čokoladi ili supi s rezancima kao rođendanskom poklonu.

Nadam se da je moj boravak u sirotištu barem na kratko unio malo svjetlosti i veselja u njihove dječije živote i da ću svojim projektom potaknuti i druge da im pomognu ostvariti njihove ciljeve i snove.

Kada je došao dan povratka, bilo mi je žao napustiti ih. Nadam se da ima nade za njih i da ih čeka sretna budućnost. Jer iza sve te prividne grubosti kucaju mala, topla, dječija srca.

"Project Mongolia: The children of Ulaanbaatar" nastao je u saradnji sa organizacijom Lotus Children's Center, u nastojanju umjetnika da prikažu život napuštene djece u Mongoliji.

Radovi fotografa koji učestvuju u ovom projektu bit će objavljeni u knjizi koja izlazi 2016. godine, a 50 posto od prodaje i profita prvih sto knjiga će ići u humanitarne svrhe i za pomoć djeci Lotus centra.

Režiserka, umjetnička fotografkinja, autorica i strastvena putnica, Lana Tannir, počela se baviti vizualnim medijima u ranoj dobi. Rođena u SAD-u, odrasla u Njemačkoj u hrvatskoj porodici, od malih je nogu razvila znatiželju i interes za različite kulture i naučila strane jezike, tako da tečno govori njemački, engleski i hrvatski i služi se francuskim i ruskim. Sa željom da s javnošću podijeli svoje osjećaje, misli i mišljenja na univerzalnom jeziku, diplomirala je filmsku režiju i produkciju na renomiranoj Tisch School of the Arts Univerziteta New York University. Radeći na preko 50 projekata tijekom studija, završila je studij među 5 posto najboljih studentata. Od tada, surađivala je s raznim firmama, kao što su Volt Films, G.A.T. Film, Lee Strasberg Theatre Institute, Just So You Know Inc., International Creative Management u Cannes-u, Bayerischer Rundfunk i s režiserom Stuartom Blumbergom na filmu "Thanks for Sharing". Njene fotografije i reportaže s putovanja do sada objavljene su u National Geographicu, The Telegraphu, La Depeche, Paris Match, Klixu i drugim časopisima i magazinima.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: