{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Kukeš, najsjeverniji albanski grad: BiH je mnogima druga domovina

A
31.10.2015. u 13:27
65
70
Kukeš, najsjeverniji albanski grad: BiH je mnogima druga domovina
65
Do Kukeša (alb. Kukës), najsjevernijeg i ekonomski slabo razvijenog grada, centra istoimene oblasti u Albaniji, od kosovskog Prizrena se stiže, novim autoputem koji vodi do Tirane, za nepuni sat vremena.
Ovo naselje je premješteno 1976. godine, u vrijeme izgradnje vještačkog jezera Fjerza i hidrocentrale, na rijeci Drim, tako da novi grad na samom brdu postoji skoro 40 godina. Kukeš je manje ekonomski povezan sa ostatkom Albanije, što se ne može reći i za južni dio Kosova, posebno Prizrenom.

Manje je poznato i to da u samom gradu sa više od 16 hiljada Albanaca, živi i goranska etnička grupa sa oko dvije hiljade stanovnika, koja kao i mnoge druge zajednice, ne figurira kao manjinska ili jezička grupa u Ustavu Albanije.

Nakon odlaska Osmanlija sa Balkana, odnosno Ugovorom iz 1923. godine, uspostavljena je definitivna granica između Albanije i tadašnje Kraljevine SHS. Prema odredbama tog ugovora devet, od 20-tak, goranskih sela pripalo je Albaniji. Od tada,  već devet decenija, goransko stanovništvo u Kukešu, djeli sudbinu sa većinskim Albancima. Svoj goranski govor ljubomorno čuvaju, iako se školuju na albanskom jeziku.

Otvaranje granica omogućilo komunikacije



"Otvaranje granice koje je uslijedilo nakon promjena u Albaniji 1990. godine, posebno po okončanju rata na Kosovu, 1999, omogućilo je češće kontakte stanovnika sa obje strane granice, što će, vjerovatno, uticati da se proces denacionalizacije i asimilizacije u ovom dijelu za neko vrijeme zaustavi i odloži", kaže dr. Sadik Idrizi, profesor bosanskog jezika iz Prizrena.

Tokom boravka u Kukešu, ekipa AA, posjetila je jedan ugostiteljski objekat, tik do samog jezera Fjerza, u vlasništvu Mirena Doklea, koji je pravi primjer poduzetnika. U restoranu smo zatekli goste sa Kosova, koji namjeravaju da vikend provedu u Tirani, udaljenu oko 140 kilometara od Kukeša.

Miren, čiji su korijeni iz goranskog sela Borje, namjerava da proširi svoj biznis i da dogradi terasu, sa pogledom na dva kontrasta: jezero i planinu Galaič.

Njegov otac Elmaz, poznati je etnograf i publicista iz Kukeša. Odao nam da njihovo prezime ima direktnu vezu sa Bosnom i Hercegovinom.

"U rano 19 stoljeće, u našem Borju je vladalo bezvlašće i suočeni sa problemom krađe, mještani su bili prinuđeni da potraže spas iz tog stanja. Među onima koji su prisustvovali na tom seoskom skupu je bio i moj predak Hamza. Nije bio ni kmet ni glavešina, bio je običan pečalbar, koji je kao slastičar radio u Banjaluci. Došao je i njegov red da iznese svoj stav. On im se obratio na bosanskom:”Doklen ćemo ovako, naopako...”. Mještanima su te riječi zaparale uši, i pitali ga kako izaći iz tog bašibozuka. On im je rekao da mu daju “bijelu knjigu”, kako bi im branio imovinu, sa svim pravima i nadlježnostima. Tako je i bilo, za nepunih šest mjeseci, uspio je da zavede red i mir u svom rodnom Borju. Tako je onaj vremenski prilog postao naše novo prezime - Dokle”, kaže Elmaz.

Govoreći o trenutnom položaju njegovih sunarodnjaka, posebno za Goru, Elmaz Dokle podvlači da su 1923. i 1948. godina, bile tragične.

"Iako je 1912. godine Albanija stekla nezavisnost, ona nije mogla da zadrži svoj suverenitet, jednostavno ostala je neutralna što se Gore tiče, pa su velike sile pocjepale to područje. Nakon jedanaest godina, kada je ugovorom podjeljena Gora, niko nije znao da govori albanski. Kako sam čuo, bio je jedan stočar po imenu Osman, govorio je albanski i bio nam je veza sa albanskim vlastima. Postavljen je za kmeta i bio je dobar radnik", istakao je Dokle.

Iseljavanja sa sjevera Albanije



Navodi da su do 1948. godine nekako mogli da putuju, rade, i trguju. Prizren, je ističe, "bio otvoren grad, imali su karticu koja je bila dokaz da su imali svoja imanja i na prostoru tadašnje susjedne države, Jugoslavije i Albanije".

"Rezolucijom Informbiroa 1948. godine je hermetički zatvorena granica i od tada je počelo drugo, Enverovo (Envera Hoxhe) vrijeme, duge muke”, dodao je Dokle.

Naveo je da je, nažalost, situacija i danas slična, iako populacija u albanskom dijelu Gore, više nije gladna, ali je stanovništvo desetkovano.

“Sela su nam ostala prazna, iako imamo dvije opštine, Šištejec i Zapod. Većina ih je napustila zavičaj i obrela se u Englesku. Više nije to klasična pečalba (sezonski rad), tamo su sa porodicama, i teško žive. Otvaranjem puteva prema Kosovu, taj dio stanovništva je nekako opstao. Ono što zasiju baveći se poljoprivredom, prodaju u kosovskom dijelu Gore. Nije im prekinuta slobodna trgovina, vjera. Prodaju šipurak, borovnicu, krompir...”, ističe Dokle.

Pozitivna stvar, koja krasi ove ljude, a koju su nasljedili još u vrijeme Envera Hoxhe  je ta što su se školovali i što su svojim znanjem ostavili trag za buduće generacije, ne samo u Albaniju, nego i u Bosnu i Hercegovinu.

“Do 1948. godine nismo znali ništa administrativno o Kukešu. Kada se zatvorila granica, onda smo počeli da se naseljavamo ovdje. Došli su naši očevi. Bavili smo se raznim zanatima, ali smo se i školovali. Najpoznatiji radiolog je Raif Krasniqi, najpoznatiji hirurg je Mustafa Mustafi, stomatolog Muharem Sejfullahu, ginekologinja Alema Hajredini, prvi muzeolog, slikar, vajar je bio Nazif Dokle, moj brat. Tu je i Namik Dokle, bivši predsjednik Skupštine Albanije. U vrijeme kada su bili otvoreni putevi, prije 1923. godine, druga domovina naših Borjana je bila Bosna i Hercegovina, tačnije Mostar, Sarajevo i Banjaluka. Naše gore list je poznati književnik i profesor Mesud Islamović, Muhamed Nezirović, bivši ambasador BiH u Španiji. Imate porodice koje tamo žive više od 200 godina”, dodaje Dokle.

Brojna naučna djela Nazifa Doklea



Tokom boravka, posjetili smo i gostoprimljivu Gjulu (Đulu) Dokle, suprugu akademika Nazifa Doklu, koji je umro pred sam kraj 2014. godine.

Bio je etnolog, slikar, skulptor, istraživač, pjesnik... On je rođen 1945. godine u Borju, dok je čitav svoj radni vijek proveo u Kukešu, gdje je kao nastavnik u osnovnim i srednjim školama predavao albanski jezik i književnost i likovnu kulturu.

Objavio je više od 35 knjiga na albanskom jeziku i lokalnom goranskom govoru, dvije zbirke narodnih pjesama, knjigu narodnih pripovjedaka, veliki goransko-albanski rječnik sa preko 43 hiljade jedinica, preko 130 članaka u dnevnoj štampi, naučnoj i kulturnoj periodici u zemlji i inostranstvu.

Nazif Dokle je bio veoma cijenjen i u bošnjačkim krugovima na Kosovu, u Sandžaku, ali i Bosni i Hercegovini, gdje je još prije 10-tak godina stekao titulu akademika Instituta humanističkih nauka u Tuzli, “Academica Humanistika”.

Posebno je bio poznat po istraživačkim radovima koje se tiču bogumilskog pokreta u Gori. Njegova supruga, inače domaćica, sa svojim sinom Sokolom i bolesnom kćerkom, živi u omanjem i oronulom stanu, i vrlo je ponosna na svog muža, koji je, kako nam reče, priznanje za svoj rad dobio pred sam kraj života.

"On je na samo nedjelju dana prije smrti dobio poštom iz Bosne i Hercegovine to veliko priznanje. On je tada ležao u bolnici i odnela sam da vidi o čemu radi. Bio je presretan kada je to vidio. Tražio je da mu to priznanje uokvirim. Mogu da kažem da je bio veliki naučnik i neumorni radnik, kakav se rijetko rađa. O njemu će se tek govoriti", kazala je Đula.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: