Biciklistički vikend u Hercegovini: Nedirnuta priroda, smaragdno zelene rijeke i cvjetne livade

Sve do sljedećeg, pa je teško načiniti neku top-listu, protekli biciklistički vikend u Hercegovini definitivno se može svrstati u jedan od "top 5" u posljednjih nekoliko godina. Lijepo vrijeme, nedirnuta priroda, smaragdno zelene rijeke i cvjetne livade uokvirene nebom bez oblačka, sve to uz druženje i naravno posjetu nekropolama stećaka kandidiranim za UNESCO-ovu listu svjetske baštine, događaj su koji će svi učesnici dugo pamtiti.

Nekad je bila često korištena krilatica "Upoznaj zemlju da bi je više volio!". I zaista, nakon ovakvog vikenda čovjek zapravo shvati kako lijepu zemlju imamo, a kako malo znamo o nekim krajevima. Pritisnut svakodnevnim obavezama, pa i političkim uređenjem, prosječan Bosanac i Hercegovac radi, radi, radi... jedva sastavljajući kraj s krajem i eventualno ponekad skokne do obližnjeg izletišta na roštilj.

U boljem slučaju, jednom godišnje se spusti putem M17 do mora, dole se bori protiv sunca, komaraca i cijena u kunama i jedva čeka da se dočepa hladovine u Jablanici. A skrene li se malo s tih glavnih, asfaltiranih saobraćajnica, otkriva se takva ljepota da čovjek pomisli kako bi do kraja života mogao hodati novim stazama i otkrivati predjele, vode ili livade, a da mu nikad ne dosadi. Subota, grupa mala, ali odabrana, društvo veselo i vožnja automobilom do Boračkog jezera.

Nikako nam nije jasno kako država do ovakve ljepote ne izgradi normalnu saobraćajnicu, a ne vijugavu cestu široku jedva nešto više od automobila, pa svako križanje predstavlja opasnost. A onda smaragdno zeleno jezero uokvireno Prenjom. Slika kao da smo u Alpama i to je tek start ture ka Glavatičevu, asfaltiranom, rijetko prometnom dionicom kojom voze uglavnom ribari mušičari. Usput se divimo bistroj vodi Neretve, visećem mostu iz nekih davnih vremena, lijepo uređenom parku i jezercetu Hitko raftinga te naposlijetku miru i pravom raju za dušu na nekropoli stećaka “Biskup” iznad Glavatičeva. Za takvu ljepotu nije teško padalo okretanje pedala uzbrdo, na sreću ne pretjerano veliko. Potom pakovanje i noćenje u Mostaru.

Da za biciklizam ne treba mnogo novca govori i to da smo usred Mostara spavali u vrlo jeftinom i zaista pristojnom objektu ženskog rukometnog kluba "Lokomotiva". Nažalost, za pohvalu nije bila buka s obližnjeg partija, ali nas to nije pretjerano zanimalo. Nekima, poput mladića iz Vlasenice, ovo je prvi put da borave u Mostaru pa su priliku iskoristili da se upoznaju sa gradom, ljudima i naravno vide Stari most. Snimili su čak i skok s mosta.

Sutradan, mnogo veća grupa i tura Nevesinjiskim poljem koju ćemo dugo pamtiti. Nevesinje je mali, pomalo napušteni gradić istočno od Neretve u koji ne svraćaju slučajni putnici namjernici. Život ovdje kao da je stao. Nevesinjsko polje, ravno kao staklo, se čini nepreglednim, a ljepotu ističu Velež s jedne i Crvanj s druge strane. Poznati su nam oba s planinarskih i turno-skijaških tura, ali bogatstvo flore nevesinjskog polja prvi put uživo upoznajemo. Ne zna se koje su livade ljepše: one intenzivno žute prekrivene cvijećem, tamnozelene travnate, ili one gdje se isprepliću bijele margarete i crveni makovi. A sve to uokvireno masivom Veleži koji pamti oko ili bilježi objektiv fotoaparata. Potom prolazimo kroz mala pitoreskna sela. Ne mogu se oteti utisku kako smo isti ugođaj imali u Dolomitima, samo za deset puta više novca.