{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Bh. ekspedicija na vrhu Bjelašnice i odmor na Vrelu Bosne

25.6.2012. u 15:56
0
12
Bh. ekspedicija na vrhu Bjelašnice i odmor na Vrelu Bosne
0
Prvo sam mislio da uopšte ne pišem ništa o ovoj turi, jer, koga još zanima uspon na Igman, do Hrasničkog stana, kad tamo svakodnevno idu deseci biciklista, a ne kao nekad, kad nas je vozilo pet-šet pa smo od toga pravili događaj. Nije mi se učinilo zanimljivim ni pisati o biciklističkom usponu na vrh Bjelašnice, jer, ona je tu, tako blizu, naša svakidašnja, i šta se tu ima pisati. Nismo prvi, niti posljednji što su biciklom išli gore, nismo ostvarili nikakvu rekordnu brzinu...
Pa ipak, nakon takvog dana, prosto mi se sebičnim učinilo ne podijeliti pozitivnu energiju koju smo doživjeli sa širim krugom onih koji žele da je prime. Možda će izgledati hvalisavo pisati reportažu o usponu na jednu planinu, ali kad ciklokompjuter pokaže 80-ak kilometara, preko 1800 metara visinskog uspona ili maksimalnu brzinu 75 km/h, nekako stvari izgledaju vrednije.

Ali, nije ni to ono što me nagnalo da spomenem uspon na vrh Bjelašnice, koliko činjenica da je iz jedne najobičnije najave ture, čisto da se malo provozamo, nastala, gotovo se može reći, bosanskohercegovačka ekspedicija. Naime, na standardnu najavu, koju obično postavimo na web-stranici, prvo su se javili biciklisti iz Doboja: "Dolazi nas nekoliko" rekoše, a onda se ispostavilo da su s njima i momci iz Banje Luke, kao i naši takmičari pa i reprezentativci u brdskom biciklizmu. Čast je voziti sa takvom ekipom. A onda je regovao jug zemlje: "Ja krećem iz Mostara u 5 ujutro, ima mjesta u autu..." javio se Đani, šef "mostarskog odjela" Udruženja brdskih biciklista. Naravno pridružio mu se Nermin iz Jablanice, pa su tu bili neki novi mladići iz Sarajeva...

Sve u svemu više od dvadeset biciklista se okupilo u Aleji na Iliži. U šali je neko primijetio kako ne bi bilo loše platiti jedan od fijakera da krene za nama, makar da nam ponese stvari. Đani kaže da bi najradije ostao tu, na Vrelu Bosne, jer ovakvu hladovinu nije osjetio još od zime. Ujutru kada je krenuo (u 5 sati) u Mostaru je temperatura bila plus 28, šta li će biti preko dana.

Plan je bio jednostavan, ali ambiciozan: makadamskim "ratnim" putem preko Igmana i PD Hrasnički stan popeti se do Velikog polja, odatle nastaviti do ski centra na Bjelašnici, a tada onih paklenih 800 metara uspona serpentinama i po grdnom kamenjaru do samog vrha.

Žestok tempo na početku nam nije baš trebao, ali svima je na pameti bila Bjelašnica pa smo nekako žurili da je što prije ugledamo. Na sreću, kišica koja je pala prethodne noći učinila je da vožnja bude ugodna, iako je velika vlažnost zraka ponekad tjerala graške znoja na lice. Kratak odmor i objed na Igmanu je dobro došao Banjalučanima, koji su već propisno izgladnjeli. A kako i ne bi kad su od kuće krenuli u tri sata ujutro. No, objed ne traje predugo, nastavljamo dalje i stižemo do Babinog dola. E, tu se već ispostavilo da je nekima to sasvim dovoljno pa se dio ekipe odlučuje na povratak, ne želeći izazivati sudbinu i penjati se na sami vrh. Ostali se snabdijevaju vodom, jer je to posljednje mjesto gdje to mogu učiniti, i kreću dok je sunce u zenitu.

Uspon na vrh Bjelašnice uopšte nije jednostavan. Srećom, prvi kilometri od Babinog dola idu kroz gustu šumu pa je po strmoj cesti ipak nešto lakše voziti nego da smo izloženi otvorenom djelovanju sunca. Međutim, od Štinjeg dola šume više nema, kreću ubitačne serpentine i podloga koju svaki biciklist mrzi: kamenje i šljunak, koji kao da su tek prosuti iz kamiona. Svima nam se po glavi mota misao da valja nazad i da će biti potrebna velika koncentracija, jer samo djeić sekunde i sasvim mala nepažnja mogu biti kobni.

Putem srećemo i grupu specijalaca, koji sa punom vojnom opremom i trening puškama koje liče na prave, po suncu, idu pješice ka vrhu. Jedni drugima se divimo, razgovaramo o opremi i nekako u isti čas stižemo na vrh. I tada toliko poznata stvar: osmijesi na licu i čestitanja uz komentare da je vrijedilo svake prolivene graške znoja. Tu se malo odmaramo, dobivamo i puške sa plastičnim mecima da ih probamo, na kraju se pozdravljamo sa specijalcima, pakujemo i konačno - spust. Do ski-centra stižemo bez problema, uz tek nekoliko puknutih guma, a potom odlučujemo da zbog onih koji su došli izdaleka, povratak u Sarajevo izvedemo mrskom nam asfaltnom cestom. Na svu sreću i tu sve prolazi bez problema, uz komentare u podnožju o maksimalnoj brzini. Rekorder je ostvario 75 km/h, a ni ostalima nije bilo mane. Iako zvuči opasno, u stvarnosti to i nije baš tako, mada ne preporučujem nikom vožnju cestom kojom se kreću automobili.

I za kraj, naravno, skoknusmo do Vrela Bosne, tek da se napijemo vode i pokažemo gostima i taj djelić ljepote naše domovine. Uostalom, tura je i krenula odatle, sa nešto više od 400 metara nadmorske visine, popeli smo se na 2067 metara. Možemo reći da smo krenuli sa izvora Bosne, a da smo cijelu Bosnu obuhvatili pogledom sa vrha Bjelašnice. Još jedan predivan vikend, opet novi prijatelji koje smo upoznali i obaveza da uzvratimo posjetu. "Dođite i vi kod nas, da vozimo Ozren, Kozaru ili Šator. Sad je na vas red", uglas poručuju Dobojlije i Banjalučani. Doći ćemo prvom prilikom, naravno, jer divna je stvar imati prijatelje i uživati skupa s njima u ljepotama Bosne i Hercegovine.

Kakva šteta što oni koji sjede u foteljama ne znaju ili neće da pomognu razvoju biciklizma, izgradnji i označavanju staza i puste u pogon olimpijske liftove. Eto, ljudima nije mrsko voziti se dvjesto kilometara autom da pi se popeli na olimpijsku planinu, ali gore nema niko da ih dočeka, nema nijedan putokaz, a kamoli da je neko uključio ski-lift kao što to rade ljeti u Alpama. Ali, to je tema za neku drugu priču.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: