{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


INTERVJU
/
Advokat Dalibor Mrša: Pogrešno tumačenje Zakona dovelo do problema u slučaju "franak"

11.2.2015. u 22:23
115
81
Advokat Dalibor Mrša: Pogrešno tumačenje Zakona dovelo do problema u slučaju "franak"
115
Advokat Dalibor Mrša: Pogrešno tumačenje Zakona dovelo do problema u slučaju "franak"
Dalibor Mrša (Foto: Klix.ba)
Banjalučki advokat Dalibor Mrša jedan je od prvih u Republici Srpskoj koji je aktuelizovao problem primjene valutne klauzule. I prije su advokati u RS radili na slučajevima nezakonite obrade kamatne stope, ali problemom kursnih razlika primjenom valutne klauzule prvi se bavio upravo Mrša, koji je danas jedan od najzaposlenijih advokata u RS na slučaju "švicarskog franka".
U razgovoru za portal Klix.ba Mrša otkriva kako je zapravo došlo do ovog problema, gdje su nastale pravne začkoljice i da li svi oni koje je "švicarac" pogodio svom silinom mogu da se nadaju pravnoj zaštiti.

Kako je zapravo počeo ovaj problem?

Problem je u tome što su svi ugovori indeksirani u stranoj valuti, što znači da su vezani za švicarski franak. U naslovu tih ugovora stoji da su to ugovori sa valutnom klauzulom. Međutim, čak i laik vidi sljedeće: kredit se odobrava u švicarskim francima, što na dan odobrenja kredita iznosi određenu količinu novca u konvertibilnim markama. Onda je banka odredila broj anuiteta za svakog klijenta pojedinačno, ali taj iznos anuiteta se obračunava prema kursu franka na dan uplaćivanja svake rate kredita.

Problem počinje kada kurs franka počinje da raste i kada klijenti ne znaju kolika će im biti naredna rata. Drugi problem je kamatna stopa, koja je definisana kao zbir marže i Libora. Libor je referentna kamatna stopa, to je cijena prema kojoj banke na međunarodnom svjetskom tržištu pozajmljuju jedna drugoj novac. Libor je nezavisan od volje ugovarača i on ima kretanje koje je u konstantnom padu nekoliko godina. Dok je on rastao - bankama je to odgovaralo, jer je rasla i kamatna stopa. Ali, kako rekoh, Libor je počeo padati od 2008. godine, pa je od vrijednosti tri posto sada došao na 0,25 posto.

Da bi banka nadomjestila gubitak - podiže maržu, koja je fiksni element - i donosi interne odluke o visini kamatne stope. Zašto ona to radi? U jednom članu ugovora banka precizira da svojim internim odlukama ima pravo da određuje kamatnu stopu bez zaključenja posebnog aneksa ugovora i bez posebnog obavještavanja stranke o promijenjenom iznosu kamatne stope. I tu nastaje problem, jer stranka ne zna kolika će biti rata kredita i kolika će biti kamatna stopa. Nije, dakle, bilo dovoljno što je kurs rastao i na taj način doveo do bogaćenja banaka, nego su one još i mijenjale kamatne stope u skladu sa vlastitim potrebama.

Advokati su prvo pokušali sa opomenama pred tužbe. Ponudili smo bankama mirno rješenje, ali je to izostalo, pa su tužbe neminovne. Banka uporno tvrdi da je to sve u skladu sa zakonom, jer se primjenjuje Zakon o obligacionim odnosima u dijelu kojim se reguliše primjena valutne klauzule. I kada se taj zakonski tekst gleda strogo formalno...

Banka je upravu?

Ne, neću reći da je banka upravu. U Zakonu piše da ugovaranje u stranoj valuti postoji kao mogućnost. I potpuno je apsurdan naslov koji se pojavio nedavno u nekim novinama - "Sud utvrdio da je ugovaranje u stranoj valuti dozvoljeno". Pa, nije stvar u tome da li je to dozvoljeno. Ono kako je to sve učinjeno - e, to nije u skladu sa smislom, sa duhom zakona. Valutna klauzula je prije svega zaštitna. Ona štiti banku kao povjerioca da će od korisnika kredita dobiti onu količinu novca koju je banka plasirala.

Uobičajeno je da se valutna klauzula ugovara u vrijeme kada domaća valuta trpi pad, u kriznim vremenima u kojim inflacija uzima maha i kada je logično da se banka štiti na način da domaću valutu, koja je nestabilna i gubi na vrijednosti, veže za stabilnu valutu. Kod nas je Zakon o obligacionim odnosima u tom segmentu promijenjen 1993. godine, za vrijeme rata, kada je bilo opravdano da se banka, s obzirom na potpunu obezvrijeđenost domaće valute, štiti ugovaranjem valutne klauzule, jer je posve logično da se kurs domaće valute mijenja i da se banka kao davalac kredita mora osigurati da će dobiti onu količinu novca koju je plasirala korisniku kredita.

Nije, dakle, bilo dovoljno što je kurs rastao i na taj način doveo do bogaćenja banaka, nego su one još i mijenjale kamatne stope u skladu sa vlastitim potrebama.


Međutim, postavlja se pitanje od čega se to banka štiti kada ugovara valutnu klauzulu u vrijeme kada domaća valuta ne trpi pad, a isplata kredita se veže za švicarski franak, koji u vrijeme plasmana ovih kredita, a to je period od 2006. do 2008. godine, fluktuira? Umjesto da se domaća valuta, koja bi trebala biti nestabilna, veže za stabilnu stranu valutu, ovdje se domaća valuta, koja je stabilna, veže za nestabilnu stranu valutu! Logična posljedica ovakvog postupanja banke je siromašenje klijenta na račun banke, iz prostog razloga što je kurs švicarskog franka u periodu koji sam maločas pomenuo konstantno rastao. Rast franka se očekivao i neko je očigledno to dobro osmislio, upakovao i ponudio klijentu. Međutim, ako si već ponudio taj kreditni proizvod klijentu i ako je očigledno da se radi o rizičnom kreditnom proizvodu, zar onda o tome klijent ne mora biti obaviješten?



Da li klijent uopšte ima dokaz da nije bio upoznat o tome?

Nema, naravno.

Dakle, banka će reći da su klijenta upoznali o tom riziku, klijent će reći da ga banka nije upoznala o riziku i sve će se svesti na prevagu riječi?

Upravo tako. U drugostepenoj presudi sud zaključuje da je ugovor koncipiran tako da je jasan prosječnom potrošaču. Ako sud to zaključuje, kakav dokaz klijent može ponuditi da nije bio upoznat sa činjenicom da ulazi u rizičan ugovorni odnos? Treba dublje sagledati situaciju. Banka uopšte ne nudi dokaz da se zadužila stranom valutom. Morala je imati kod sebe ovo zaduženje, potom konvertovati iznos strane valute i na koncu plasirati klijentu u domaćoj valuti. Ako toga nema, to znači da je banka klijentu dala konvertibilne marke iz nekih vlastitih izvora, nema obavezu da ikome vraća tu količinu novca, a samim tim ne postoji rizik poslovanja i zapravo zarađuje na promjenama franka, jer te kursne razlike nikome ne vraća. Tako banka ostvaruje ekstra profit.

Klijent banci vraća dvostruko više novca od one količine koju je primio, a često i više. I još plaća kamatu. To je nevjerovatno. Smisao Zakona o obligacionim odnosima nije to. Zakon je donesen da bi se uspostavila ravnoteža između ogovornih strana.


Nezahvalno je komentarisati presude, ali čini se da drugostepeni sud ne sagledava situaciju u širem kontekstu. Tvrdi se da je ispoštovano načelo monetarnog nominalizma. Klijent je, kaže sud, dobio u protivvrijednosti tačno određen broj novčanih jedinica u stranoj valuti i to treba da se vrati banci. Niti je banka dala švicarske franke, niti nudi dokaz o tome da se zadužila u istima i da ona zbog toga ima obavezu da to zaduživanje treba da vrati. Mi sada insistiramo na tome da ne razotkrije taj dio tajne, jer sudovi ne uviđaju da je to gotovo najvažniji dio priče. Drugostepeni sud time odobrava stanje koje Zakon o obligacionim odnosima ne poznaje, a to je potpuna neravnoteža između ugovornih prava i obaveza ugovarača.

Na šta konkretno mislite?

Klijent banci vraća dvostruko više novca od one količine koju je primio, a često i više. I još plaća kamatu. To je nevjerovatno. Smisao Zakona o obligacionim odnosima nije to. Zakon je donesen da bi se uspostavila ravnoteža između ogovornih strana. S tim u vezi je Načelo savjesnosti i poštenja, Načelo ravnopravnosti ugovornih strana, Zabrana zloupotrebe prava... I ovo je čista zloupotreba prava. Ne može se samo reći da je dozvoljeno ugovaranje u stranoj valuti. Hajde da vidimo kakav je efekat koji proizvodi to ugovaranje. Ako toga nema, ako nema odgovora na ova ključna pitanja, onda je promašeno tumačenje zakona. Ukoliko se ovo ne shvati, onda možemo zaključiti da je poruka presuda koja će odobriti ovakvo stanje: slobodno zaključujte ovakve ugovore, sudska vlast će stati u odbranu i potvrdu istih.

Da li klijenti mogu pobijediti?

Ako sudovi budu sagledali suštinu problema, klijenti će pobijediti. Ako se advokatima dozvoli da dođu do ključnih dokaza, klijenti će pobijediti. Banka ne smije da se zaklanja iza takozvanih poslovnih tajni, niti sud može to da tretira kao područje koje zadire u poslovnu privatnost banke.

Da li postoje dokumenti koji se mogu tako tretirati?

Ne vidim zašto bi to bila poslovna tajna. Nije sporno da banka zarađuje na klijentu po oba osnova - na osnovu kursnih razlika i na osnovu kamatnih stopa, ali je sporno da banka pruži dokaz da ne zarađuje na klijentu po oba osnova? Dokažite da zarađujete samo na osnovu kamate. Ako nema tog dokaza, onda postoji osnov za sumnju. Na kraju krajeva, mi smo dobili informaciju da je banka već vratila taj novac, ali ne znamo ni kome, ni kako.

I Hrvatska ima isti problem. Kakva je njihova praksa?

I u Hrvatskoj i u BiH postoji po jedna konačna presuda. Obrazloženje tih presuda je gotovo identično. Čini mi se da se naš Okružni sud rukovodio upravo argumentima drugostepene presude iz Zagreba. Ta presuda je u korist banke što se tiče valutne klauzule, ali istovremeno i u korist klijenta što se tiče kamatne stope. Ni ta presuda ne daje odgovor na ključna pitanja: da li se banka zadužuje stranom valutom, da li je vraća, na koji način je uspostavljena ravnoteža uzajamnih prava i obaveza? Ovakav ugovor za posljedicu ima to da jedna strana potpuno siromaši, dok se druga enormno bogati. Nešto je, dakle, promašeno, a to nije smisao Zakona o obligacionim odnosima.

Ko je kriv za ovakvo stanje? Bobar banka je propala, desio se ovaj problem sa frankom... Kakva je tu uloga Centralne banke BiH?

Centralna banka BiH nije regulator. Regulator je Agencija za bankarstvo RS u RS-u i Federalna Agencija u FBiH. I ta institucija je morala da reaguje, jer su joj se korisnici obraćali molbom za zaštitu svojih prava. Pročitao sam u nizu slučajeva da je odgovor Agencije korisnicima bio savjetodavnog karaktera. Agencija ni u jednom trenutku nije ušla u preispitivanje zakonitosti rada banaka, odnosno Hypo Alpe Adria banke u ovom konkretnom slučaju. Od 2008. godine finansijski izvještaji ove banke ne bilježe plasman kredita u švicarskim francima, nego uglavnom u euru. I to je vrlo indikativno.

Jedan od zadataka Centralne Banke BiH jeste da štiti KM u odnosu na euro. Konvertibilna mraka ima čvrst devizni kurs, ali uprkos tome banka plasmanom kredita pokušava u monetarni sistem ubaciti i treću valutu, ali samo fiktivno, jer korisnik kredita uopšte ne dobija kredit u švicarskim francima, već u konvertibilnim markama. Strana valuta ovdje služi samo kao sredstvo vrednovanja, odnosno kao način na koji banka ostvaruje ekstraprofit. Došao sam do dokumenta iz kojeg se vidi da banka nije uopšte vršila transakcije u švicarskim francima, pa je tako konvertovana sredstva isplaćivala korisnicima kredita u konvertibilnim francima, što opet potvrđuje činjenicu da je strana valuta virtuelna i služi banci za enormno bogaćenje.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: