Toyota Carina (1970–1977): Daleka i pristupačna rodica Avensisa sa šasijom egzotične Celice
Model Toyota Carina lansiran je na japansko tržište u decembru 1970. godine kao pandan modelu Celica sa dvoja vrata s kojom je dijelila istu platform i proizvodila se u istoj tvornici, čime je Toyota štedila na troškovima razvoja i proizvodnje. Ime Carina Japanci su posudili od sazviježđa zvanog Carina i stoga je povezano s imenom Celica, koje je izvedeno od latinske riječi "coelica", što znači "nebeska".
Prva generacija Carina limuzine od početka se prodavala u Japanu preko mreže zastupnika Toyota, dok se u Evropi Carina počela isporučivati u oktobru 1971. Carina je bila rangirana ispod većeg Camrya po veličini i bila je bliža Corolli. Imala je pristojnu opremu, uključujući sklopiva sjedišta sa ugrađenim naslonima za glavu, radio, sat, deblje podne tepihe i svjetla za vožnju unazad.
Sedan sa dvoja i četvero vrata
Prva generacija Toyota Carine proizvodila se u fabrici Tsutsumi u gradu Toyota (prefektura Aichi) kao limuzina sa dvoja i četvero vrata, klasični kupe sa tvrdim krovom i karavan sa pet vrata. Limuzina je imala fabričku šifru A10, a dostupni tipovi karoserije su bili limuzina sa dvoja ili četvero vrata (A12 ili A14) i kupe (A15 ili A17). Oznake A16 i A19 su bile rezervisane za caravan, a već od 1975. tvornički kod A30 se počeo koristiti za redizajnirane varijante.
Iz današnjeg ugla gledanja, Carina je bila u gabaritima vozila B segmenta. Naime, trovolumenska limuzina sa četvero vrata sa stepenastim stražnjim dijelom imala je međuosovinsko rastojanje od 2.425 mm i vanjske dimenzije od 4.135 x 1.570 x 1.385 mm (dužina x širina x visina). Automobil je imao široku prednju masku sa četiri kružna fara, pri čemu su vanjski bili uokvireni u odvojenih hromiranim kvadratima, a unutrašnji su bili integrisani u rešetku.
Motori su bili razvijeni da gutaju jeftino 90-oktansko gorivo i tu je Carina bila u prednosti u odnosu na rivale, kojima je trebala skuplja 98-ica. Ulazni motor je bio redni četvorocilindraš sa OHV distribucijom, zapremine 1.407 ccm i maksimalne snage 79 KS pri 6.000 o/min. Maksimalni obrtni moment bio je 115 Nm pri 3.800 o/min. Automobil sa masom praznog vozila od 880 kg postizao je maksimalnu brzinu od 160 km/h. U ponudi je bio i jači agregat sa zapreminom od 1.588 ccm, a snaga od 106 KS i obrtni moment od 143 Nm su bili respektabilni u ono vrijeme. Najmoćnija verzija bila je Carina 1600 GT sa 110 KS, čiji razvod je bio izveden preko koncepcije s dva bregasta vratila (DOHC) za razliku od slabijih agregata iz ponude. Takva Carina je mogla povući iglu brzinomjera do 175 km/h, a njeni sportski geni su dolazili do izražaja u vožnji.
Carina Coupe – Celica za manje novca
Limuzina sa dvoja vrata izgledala je isto kao i verzija sa četvero vrata, samo su nedostajala zadnja vrata. Obje verzije su imale klasičan koncept s motorom sprijeda i pogonom na zadnje točkove. Zanimljiva varijanta karoserije bila je Toyota Carina 1600 ST kupe sa dvoja vrata sa krovom bez centralnih stubova i otvorima za ventilaciju kod C nosača – Carina Hardtop. Kupe verzije je ustvari najviše podsjećala na egzotičnu Celicu koja je na isti kalup inspiraciju crpila iz američkih ikona poput Mustanga, Corvette i Barracude. Zato je Celica 70-ih bila uspješnija kao kupe, jer je ustvari bila na listi želja evropskih kupaca u vrijeme kad su tržištem harali Ford Capri, Opel Manta, Fiat 124 Coupe itd.
Po pitanju prenosa snage, postojao je izbor između četverostepenog ručnog i automatskog mjenjača, u početku sa dva, a kasnije sa tri stepena prenosa. Carina je imala disk kočnice na prednjoj ososvini, dok su bubanj kočnice bile pozadi.
Godine 1972. došlo je do redizajna, a Japanci su osvježili prednju masku, instrument tablu i zadnja svjetla. Dalje modifikacije na Carini dogodile su se u oktobru 1975. i opet su se uglavnom ticale prednjeg dijela vozila. Osim toga, uveden je moćniji kočioni sistem, a ručica ručne kočnice i ručica mjenjača premještene su na revidiranu kontrolnu ploču. Međuosovinski razmak (2.495 mm) je neznatno produžen, a time i vanjske dimenzije.
Carina Karavan sa prozorima u operskom stilu
Karavan Toyota Carina Van, prve generacije s pet vrata, počeo je da se proizvodi u decembru 1975. godine i nije bio namijenjen redovnom izvozu. Peta vrata su donijela neophodnu praktičnost, a na bočnim stranama iza prozora zadnjeg para vrata nalazili su se dodatni i neobično mali prozori u operskom stilu. Karavan se prodavao sa motorima od 1,4 i 1,6 litara i snage 80 i 92 KS.
Toyota je izvozila Carinu A10 u Sjedinjene Američke Države, ali je za to odabrala pogrešno vrijeme kada je uveden uvozni ‘’porez od 10 posto, što je uveliko uticalo na broj prodatih automobila. Automobili namijenjeni izvozu morali su biti preusmjereni na druga tržišta, uključujući Evropu, a izvoz u SAD je prijevremeno prekinut nakon samo dvije godine. Toyota je već tada počela razmišljati o izgradnji tvornica u SAD-u u kojima bi se proizvodili automobili i ne bi bili opterećeni uvoznim porezima.
Sedam generacija i Avenis kao nasljednik
Nasljednik i ujedno druga generacija Toyote Carine A40, stigao je 1977., a proizvodio se nepunih pet godina. Bio je to ustvari manje-više isti auto sa blagim promjenama. Carina 2 imala je nešto duže međuosovinsko rastojanje (2.500 mm), a koristila je identičan koncept sa zadnjim pogonom i shodno emisionim standardima, blago unaprijeđene, ali u osnovi iste četverocilindraše od 1,4 do 2,0 litara zapremine. Tek od treće generacije Carina je četvrtastim oblikom donijela vizuelne promjene, a to je ujedno bila posljednja verzija sa zadnjim pogonom.
Toyota je proizvodila Carinu punih 31-nu godinu u sedam generacija, sve do decembra 2001. Ovaj model se za tri decenije razvio toliko da je njen nasljednik došao u obliku tipičnog pripadnika srednje klase, a bio je to Avensis, koji je dobio novu i ozbiljniju ulogu u Toyotinoj startegiji.
Esma Numanović čini ljepšu stranu bh. muzike: Vjerujem da će moje pjesme doći tamo gdje je potrebno
