Zašto Francuzi probleme rješavaju na ulicama: Protesti su francuski koliko i Marseljeza, a nekad na njima padaju i glave

Kada se Francuzi bune protiv visokih poreza na gorivo, oblače žute prsluke i izlaze na ulice. Kad nezadovoljni poljoprivrednici traže bolju zaradu, stotine njih traktorima se provezu Champs-Elyseesom. A kad radnici muzeja traže bolje upravljanje turistima, stupaju u štrajk i zatvaraju Louvre.

Strastveni javni protest francuski je koliko i "Marseljeza", himna iz 1792. koja kolektivnu dužnost borbe protiv tiranije ugrađuje u nacionalni identitet. Ipak, ovog mjeseca najnasilnije demonstracije u posljednjih nekoliko godina i oštro postupanje policije izazvali su zabrinutost da bi neredi mogli zasjeniti stotine hiljada mirnih demonstranata koji su marširali protiv rasta troškova života i loših uslova u školama.

Samo u subotu uhapšeno je najmanje 2.400 ljudi nakon što su se izgrednici u gradovima širom Francuske sukobili s policijom, palili automobile, upadali u javne zgrade, pljačkali radnje i zapalili historijsku gradsku vijećnicu. Mogući su i novi protesti.

"Kako Francuzi mogu ovo raditi Francuskoj?", upitao je u nedjelju predsjednik Emmanuel Macron, dodavši da ništa ne opravdava razaranja. "Svi osjećamo bijes i sram", rekao je.

Od revolucije do Pariške komune

Ipak, svaki poznavalac francuske historije zna da je ponosna, glasna i živopisna kultura protesta ponekad prelazila u nasilje, počevši od pogubljenja kralja Luja XVI i Marije Antoanete tokom revolucije kojom je 1789. srušena monarhija.

Historičari kažu da je upravo u revoluciji nastala savremena francuska tradicija građanskog angažmana kao dužnosti. Ideja je da glasanje nije jedini način da se izazove promjena: demonstracije se smatraju temeljnom vrijednošću, načinom da elite čuju narod i da se odbrane slobode.

Trenutak kad dijete postane aktivist smatra se obredom odrastanja koji se prenosi generacijama. Pravo na protest zaštićeno je i Ustavom.

"To je način izgradnje kolektivnog identiteta i političke zajednice", kazala je Magali Della Sudda, direktorica istraživanja političkih nauka u Francuskom nacionalnom centru za naučna istraživanja (CNRS) u Bordeauxu.

Historija Francuske nakon revolucije nije priča o protestima koji su redom vodili do reformi, nego o ciklusima narodnih ustanaka, represije, mobilizacije i političkih ustupaka. Tradicija je imala i tragične posljedice: 1871. vladine snage ugušile su novu "Parišku komunu", odnosno gradsku vlast, pri čemu je, prema navodima, ubijeno na hiljade ljudi.

Kolektivna akcija je u nekim slučajevima i pobijedila, kao 1968, kad su studentske demonstracije i generalni štrajk primorali vladu na ustupke poput povećanja minimalne plaće.

Žuti prsluci i "urbano nasilje"

U novijoj historiji "žuti prsluci" ("gilets jaunes") protestovali su protiv predloženog povećanja poreza na gorivo, a to je preraslo u proteste i zbog troškova života i nejednakosti. Na nekim demonstracijama 2018. i 2019. bilo je zapaljenih automobila, pljački i sukoba s policijom. Nije neuobičajeno da nasilje na marginama pokvari inače mirne marševe.

Slično tome, studentski protesti tokom vikenda proširili su se s obrazovanja na druga nezadovoljstva, uz dramatične prizore pljački i sukoba s policijom. Nije jasno koliko je onih koji su pljačkali radnje zaista došlo na protest, koji je okupio desetine hiljada ljudi, a koliko je bilo običnih oportunista. Vlasti su uvele noćni policijski sat, a upućeni su i pozivi na nove proteste kasnije ove sedmice.

Dio razloga za proteste koji traju posljednjih mjesec dana veže se za noviju francusku tradiciju, smatra politolog Fabien Jobard, koji proučava historiju protesta i rada policije.

Od 1990-ih zemlju potresaju valovi onoga što Francuzi zovu "violences urbaines" (urbano nasilje), a Amerikanci neredima, kaže Jobard. Često ih pokreće policijsko nasilje: neredi širom zemlje izbili su 2005. nakon što su dva tinejdžera stradala bježeći od policije, te ponovo 2023. nakon što je policajac na saobraćajnoj kontroli kod Pariza ubio 17-godišnjaka.

"Za mlade iz predgrađa neredi su jedan od tradicionalnih oblika kolektivnog izražavanja", rekao je Jobard.

Kritike na račun policije

Kritičari vlasti i borci za ljudska prava tvrde da je policija u posljednjih mjesec dana djelovala nepotrebno nasilno. Kritike se najviše odnose na lansere gumenih metaka, u Francuskoj poznate kao LBD, i šok-bombe, koje kritičari krive za teške povrede demonstranata.

Della Sudda ističe da je gotovo 8.000 hapšenja u sedmicama prije 17. oktobra neuporedivo više od nekoliko desetina privedenih na protestu 500.000 studenata 1998. godine protiv nedostatka nastavnika i dotrajalih škola.

Prema njenim riječima, dio problema je i osjećaj da ih niko ne sluša. Kao primjer navodi da je vlada, umjesto da sasluša demonstrante i pregovara, nezadovoljstvo "žutih prsluka" pokušala ublažiti digitalnom platformom nazvanom "Velika nacionalna debata". Demonstranti su Macronov plan oštro kritikovali.

"Zbog toga nepovjerenje raste", napisala je Della Sudda.