Kao u filmu "Lov na Crveni oktobar": NATO traga za ruskim podmornicama na sjeveru Evrope

Redovno raspoređivanje NATO udarne grupe nosača aviona predvođene nosačem USS Gerald R. Ford u zoni 6. američke flote, pretvorilo se u vanrednu epizodu iz hladnog rata. Grupa je u Sjeverno mora uplovila prije pet dana, nakon operativne pauze koju je nosač klase Ford imao u američkim brodogradilištima.

Udarnu grupu su sačinjavala tri raketna razarača klase Arleigh Burke i to USS Bainbridge, Winston S. Churchill i USS Mahan te brod za brzu borbenu podršku USNS Supply. Naravno ova četiri prateća broda u nosač klase Ford predstavlja samo površinski dio pratnje koji je podržan i podmorničnim snagama čiji je sastav tajan i nepoznat.

Međutim, nepoznat je i ruski podmornički sastav koji je isplovio proteklih dana iz podmorničkih baza na sjeveru i prišao američkom nosaču aviona. Zvanično, norveški mediji od 25. augusta prenose informaciju o susretu ruskih podmornica sa udarnom grupom nosača, nakon čega započinje pravi lov na ruske goste.

Crveni alarmi su upaljeni nakon informacije da su ruske podmorničke baze na sjeveru prazne od čega je posebno značajno istaći da je nestalo između četiri i osam podmornica.

Otvorena je procjena da se ne zna za lokacije četiri podmornice klase Yasen-M koje su nosači krstarećih raketa ali mogu voditi i protupodmorničku borbu torpedima, dvije brze podmornice klase Victor III zadužene za lov protivničkih podmornica, dvije napadačke podmornice klase Akula te jedna podmornica klase Oscar II.

Tom prilikom angažirano je najmanje 10 aviona P-3 i P-8 koji su skenirali duž norveške obale tragajući za podmornicama, a podržavali su ih i protupodmornički helikopteri. Angažirane letjelice su iz sastava norveške, britanske i američke ratne mornarice ali i ratnog zrakoplovstva.

Kako se prate ruske podmornice?

U kontekstu protupodmorničke borbe treba istaći da postoji višeslojni sistem za detekciju ruskih podmornica. Praćenje ruskih podmornica iz sastava Sjeverne flote započinje nadzorom satelita koji prate kretanja iz podmorničkih baza Zapadnaja Litsa i Ura Guba.

Nakon što sateliti utvrde da neka od podmornica nije na svom vezu u doku, započinje praćenje i skeniranje morske površine pri čemu se aktiviraju i podvodni sonari i senzori na sjeveru Norveške koji detektiraju podmornice. Ukoliko, podmornice uspiju proći prethodna dva sloja protupodmorničke odbrane ruske podmornice ulaze u zonu odgovornosti 6. američke flote.

Naredni sloj odbrane i detekcije ruskih podmornica su protupodmornički helikopteri sa brodova ili kopnenih aerodroma kojima podršku pružaju protupodmornički avioni P-8 Posejdon i P-3 Orion.

Protivpodmornički rat je "rat slušalica" u kojem sposobnost hidrokustičara i sonarista koji osluškuju podmorje tragajući za zvučnim potpisima lopatica motora kao i drugim zvukovima. Avioni P-3 i P-8 ispuštaju plutače sa senzorima na površinu mora ili koriste detektore za skeniranje elektromagnetnog polja.

Druga metoda je preciznija ali moguća samo na nižim visinama sa avionom P-3, a funkcionira na način da detektuje promjene elektromagnetnog polja do kojih dolazi zbog plovidbe podmornica.

Posljednji nivo protupodmorničke borbe jesu napadačke podmornice NATO-a i SAD-a koje u dugim patrolama prate rasporede strateških nuklearnih podmornica, ali i brane podmorje.

Međutim, u odnosu na hladnoratovsko praćenje bučnih sovjetskih podmornica danas je zadatak praćenja i nadzora ruskih podmornica sve izazovniji. Ruska brodogradilišta odavno koriste najpreciznije mašine sa ekstremno malom tolerancijom koja podmornice čini tišim.

Plovidba u morima većeg saliniteta kao i plovidba u zoni Arktičkog okeana otežava detekciju zbog leda koji sonarima stvara refleksiju zvuka odnosno eho. Dodatno, nove generacije podmornica kao što su strateške nuklearne klase Borei i nuklearne napadačke Yasen-M imaju bitno tiši rad motora čime detekcija postaje sve teža.

Ruske podmornice sve veći izazov za NATO

Pomorski prostor odbrane NATO-a predstavlja veliku površinu sa razuđenih obala koje prilično teško pokriti senzorima, zračnim ali i pomorskim platformama. U tom pogledu se podmorničkoj komponenti ruske ratne mornarice, posebno one iz sastava Sjeverne flote ostavlja mogućnost provokacija i dubokih ulazaka u NATO vode.

Ulaskom Švedske i Finske u NATO, Baltičko more svojom prirodnom ograničenošću i malo dubinom nije ni ne može biti ofanzivna baza ruskih podmornica. Crnomorska flota je ograničena i oštećena angažmanom u Ukrajini pri čemu eskadre u Mediteranu predstavljaju veći izazov.

Time se ostavlja prostor za Sjevernu i Pacifičku flotu koje su nosioci strateških sposobnosti nuklearnog udara sa podmornicama Delta IV i Borei-M. Ruska provokacija sa podmornicama Yasen ovih dana oko norveške obale alarm je NATO-u da pojača svoje sposobnosti protupodmorničke borbe.

Izgubiti nadzor nad podmornicama koje ne nose nuklearno oružje stvar je šahovske bitke u podmorju, ali bijeg strateških nuklearnih podmornica pa i napadačkih koje nose krstareće rakete, događaj je koji uvijek pali crveno svjetlo.

Trenutno SAD imaju daleko najveću sposobnost protupodmorničke borbe u svim sferama kako svemirskog tako zračnog i pomorskog nadzora. U domenu najsavremenijih aviona za protupodmorničku borbu P-8A Poseidon, SAD računa na 130 aviona kojim se pridodaje više od 250 MH-60R Seahawk helikoptera za protupodmorničku borbu.

Sve druge članice NATO-a zajedno nemaju ni približan broj protupodmorničkih snaga, na što računa ruska mornarica koja se u sjevernim morima Evrope voli ponašati kao kapetan Remius u filmu "Lov na Crveni oktobar" iz 1990. godine.