Glumac Harun Ćehović s kolegama iz Hrvatske osvojio londonsku publiku: "Pomalo je tužno što sam morao otići"

Pored Haruna Ćehovića, kreatori i glumci u predstavi su hrvatske glumice i glumci Iva L. Šimić, Klara Kaliger i Filip Mayer. Predstava "EvoEvo" igrala je četiri večeri u londonskom pozorištu Playhouse East, a sve izvedbe bile su rasprodane nekoliko dana prije premijere.

Tim povodom autori su za Klix.ba govorili o stereotipima o Balkanu, životu između dvije sredine i o tome šta im od kuće najviše nedostaje.

Harun Ćehović, koji već nekoliko godina producira i igra predstave u Londonu, kaže da se ovakav odjek publike ne može očekivati.

"Tome se čovjek eventualno potajno nada, pa se onda pravi da nije. Naučio sam da je prodaja karata jedina stvar u pozorištu koju ni najbolja proba ne može uvježbati. London je po tom pitanju zeznut grad. Svakе večeri takmičite se s predstavama koje imaju mnogo veće budžete za marketing i poznatija imena na plakatu, a vi imate sebe, ideju i malo drskosti", naveo je.

Kako kaže, i probne izvedbe prošlog novembra bile su rasprodane, a to im je dalo hrabrosti da krenu dalje. Ulaznice za konačnu verziju, koju su igrali ove jeseni, otišle su, ističe, brže nego što su se imali obraza nadati.

"Rasprodana predstava u gradu iz kojeg ne dolazite, i u kojem nemate dugu listu prijatelja koji će doći da vas podrže pa makar i spavali u trećem redu, nije nešto što shvatam olako. Zahvalan sam publici koja je došla, smijala se s nama i, nadam se, ponijela nas malo kući", dodao je.

Karikature koje nisu krenule od stereotipa

Predstava se poigrava stereotipima o Balkanu, ali Klara Kaliger pojašnjava da polazna tačka nije bio stereotip, nego nešto lično.

"Zapravo smo u svemu polazili od nečeg iskrenog i osobnog: od onoga što nam nedostaje od kuće, onoga što nam ne nedostaje i onoga što je kod nas drugačije nego u Londonu. U procesu razrade materijala, pogotovo radi komičnog efekta, te su se stvari pretvorile u stereotipe i karikature. Mislim ipak da su te karikature ispale vrlo specifične i precizne upravo zato što nismo krenuli od ideje stereotipa", kazala je.

Kao primjer navodi razlike u komunikaciji između njih i Britanaca.

"Mi smo puno glasniji, direktniji i puno psujemo, ali smo u tome topliji i iskreniji. Tu je i slavno balkansko 'zabadanje nosa' u tuđa posla i slično. Kad smo počeli igrati predstavu, najviše nas je iznenadilo i oduševilo koliko su se ljudi iz različitih kultura diljem svijeta pronašli u elementima za koje smo mislili da su isključivo balkanski", dodala je.

Zanimalo nas je koliko je londonskoj publici blisko ono o čemu govore, a Filip Mayer kaže da su se gledaoci vrlo lako povezali s temama predstave, iako, kako ističe, nerijetko ne bi znali pokazati njihove zemlje na karti Evrope.

"London je grad u kojem žive ljudi iz cijelog svijeta i gotovo svatko ima neko vlastito iskustvo prilagodbe, traženja identiteta ili osjećaja (ne)pripadanja. Posebno nam je bilo zanimljivo vidjeti kako su se u predstavi prepoznali i ljudi koji nemaju nikakve veze s Balkanom. Humor je često bio ono što nas je prvo povezalo", naveo je.

Upravo je humor bio svjestan izbor. Iva L. Šimić objašnjava da im komedija omogućava da istraže nesklad između onoga što očekujemo i onoga što se zaista dogodi.

"Kada govorimo o migraciji, asimilaciji i identitetu, humor nam pomaže preispitati lične pretpostavke o svijetu i drugima, osobito one koje stvaramo izdaleka, bez neposrednog iskustva. Nije nam bilo važno ponuditi jednostavne odgovore. Htjeli smo otvoriti prostor u kojem možemo preispitati vlastite predodžbe o identitetu i pripadanju, a da pritom ne izgubimo lakoću i radost zajedničke igre", kazala je.

Od Kovača do londonske scene

Harun Ćehović je glumu studirao na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, a školovanje je nastavio na Royal Academy of Dramatic Art u Londonu.

"Svaka selidba je teška, pa makar bila u kuću do vaše, a kamoli u drugu državu. Daleko ste od roditelja, porodice, prijatelja i navika koje su vas oblikovale, i sve morate graditi ispočetka, ciglu po ciglu, na tuđem jeziku. Imao sam sreću da sam otišao svojom voljom, a ne silom prilika, kao mnogi ljudi u svijetu danas. To je ne čini lakšom, ali iza nje stojim u potpunosti", istakao je.

Kaže da se navikao na London, njegov sistem, kišu i ritam, ali da mu svakodnevno nedostaju roditelji, prijatelji i mali sarajevski rituali.

"Fali mi i onaj merak, koji ne doživljavam kao nešto patetično, nego kao sasvim praktičnu vještinu življenja. To je umijeće da se zastane, da se sjedne i da se dan ne potroši nego proživi. Čini mi se da ga tek odavde, iz grada koji stalno žuri, vidim onakvim kakav zaista jeste", dodao je.

Londonsku scenu opisuje kao zahtjevnu, jer tu, kako kaže, nema stalnih angažmana.

"Sami iznajmljujete prostor i igrate, a ono što ne rezonira s publikom brzo nestaje s repertoara. Nema komforne zone i ne možete sjediti kraj telefona i čekati da vas neko pozove. Koliko je to teško, toliko je i dobro, jer vas tjera da se profesijom koju ste izabrali iz ljubavi bavite cijelim sobom", naveo je.

Upitali smo ga i šta je iz Sarajeva počeo više cijeniti tek nakon odlaska.

"Odrastao sam na Kovačima i često sam osjećao miris svježe tucane kafe. Kad ga danas negdje u Londonu osjetim, u sekundi sam opet u Sarajevu. To je pomalo apsurdno, jer kafu baš i ne volim. Ali valjda vam se grad tako javlja. Ne šalje pisma, nego miris iz nečijeg prozora", kazao je.

Dodaje da je tek nakon odlaska počeo još više cijeniti Sarajevo, svoju državu i sebe kao Bosanca i Hercegovca.

"Pomalo je i tužno što sam morao otići da bih sve to shvatio. Državu trebamo činiti boljom, počevši od sebe i svojih svakodnevnih navika. To sam ovdje itekako naučio i volio bih da sam to i ranije više praktikovao", istakao je.

Posao oko stvaranja predstave su podjednako podijelili

Proces stvaranja autorske predstave Harun opisuje kao "prljav", ali u najboljem smislu te riječi.

"Nas četvero smo dozvolili sebi da mnogo nudimo i još više griješimo jedni pred drugima, bez stida. Onda smo iz svega toga, kao iz razbacanih fotografija, birali i slagali album. Bili smo lični do mjere u kojoj postajemo univerzalni", naveo je.

Posao su, kaže, podijelili i izvan scene. On je preuzeo budžet i aplikaciju za Arts Council England, Iva je, s iskustvom iz West End produkcija, velikim dijelom vodila marketing, Klara se posvetila režiji, a Filip scenografiji i logistici.

"Svako je donio svoje, kao kad se nešto kuha u velikoj šerpi, i od toga je nastala cjelina koja je divno igrala za sve nas", dodao je.

Na pitanje može li čovjek istovremeno pripadati na više mjesta, svako od njih odgovara drugačije, a ponekad, kažu, i isti čovjek drugačije, zavisno od dana.

"Nekad osjećam da pripadam i tamo i ovamo, a nekad da nisam prispio ni ovamo ni tamo. Ali kad god sam nekome rekao da sam iz Sarajeva, to mi je otvaralo vrata i mamilo osmijeh pa to nosim u sebi, i to ponosno. Desi vam se da pripadate svugdje, a nigdje niste u potpunosti svoj na svome. Koliko god to zvučalo strašno, i u tome ima ljepote", zaključio je Harun Ćehović u razgovoru za Klix.ba.