Anđelka Stević Žugić: I dalje se malo plašim svake publike, javni posao nije isto što i javno vlasništvo

Kada je prvi put "dovela" Joku Jakovljević u Bosnu i Hercegovinu, upozoravali su je na "tvrdu" mostarsku publiku. Od tada je "Šta me opet snađe" postala predstava s kojom putuje po regiji, a između dva gostovanja desila se i "Svadba" Igora Šeregija, film za kojim je zavladala pomama kakvu domaći film dugo nije imao.

Joka se sada vraća u Sarajevo 25. oktobra (BKC), Mostar 26. oktobra (HD HS Kosača) i Zenicu 27. oktobra (BNP), a dva dana prije prvog izvođenja, 23. oktobra, Anđelka puni 42 godine.

Strah od publike je dobar

Šta je Joku "opet snašlo", objašnjava kroz šalu.

"Joku je, kao i obično, snašlo ono što snađe svaku ženu koja pomisli da je konačno sve dovela u red – život joj se nasmije u lice i kaže: 'Dušo, tek smo počeli'", kaže Anđelka.

Nju je, dodaje, snašlo to što je od žene koja je mislila da igra predstavu postala žena koja s tom predstavom putuje i prepoznaje se u drugim ženama.

"Mijenjaju se akcenti, mijenjaju se bivši, mijenjaju se aplikacije za upoznavanje, ali ženska potreba da bude voljena, slobodna i svoja ostaje ista", ističe.

U Bosnu i Hercegovinu, kaže, ne dolazi pred nepoznatu publiku, nego među ljude s kojima je već nešto podijelila. Pred Mostar, Zenicu i Sarajevo sada stiže s mnogo manje straha, ali s mnogo više odgovornosti.

"Da se razumijemo, ja se i dalje malo plašim svake publike. Glumac koji se nikada ne plaši publike ili laže ili je zaboravio da je izašao na scenu. Taj strah je, zapravo, dobar. Znači da ti je stalo", kaže.

S prošlog gostovanja najviše pamti osjećaj da se ljudi prepoznaju u Joki, čak i kada se ne slažu sa svim njenim izborima, što joj je važnije od aplauza na neku šalu. Posebno voli susrete poslije predstave.

"To su trenuci kada ljudi dođu da ti kažu nešto što možda ne bi rekli ni najboljoj prijateljici. Nekad se smiju, nekad se povjeravaju, a nekad ti samo kažu: 'E, baš mi je ovo trebalo.' Ljudi plate kartu da bi gledali tebe, a onda ti, potpuno neočekivano, nešto naučiš o njima. I o sebi", priča.

Najčešće joj kažu da su se prepoznali, što je, priznaje, pomalo zastrašujuće, jer se čovjek zapita koliko je onoga što je smatrao privatnim problemom zapravo zajedničko iskustvo. Neki joj kažu da su na predstavu došli s prijateljicom, sestrom ili majkom i poslije nastavili razgovor koji su godinama odlagali.

"Meni je to najdragocjenije. Ako predstava pokrene razgovor, onda je izašla iz pozorišta i počela da živi", kaže.

Joka i ja smo u ozbiljnoj, dugogodišnjoj vezi

Branko Đurić joj je svojevremeno rekao da monodrama postaje odlična tek nakon 20 do 30 izvođenja.

"Đuro je iskusan čovjek i ja sam naučila da se iskusnim ljudima vjeruje, naročito kada ti kažu nešto što ne želiš da čuješ", kaže Anđelka, koja je do sada odigrala blizu 200 izvođenja. "Tako da mislim da smo Joka i ja odavno izašle iz faze zabavljanja i ušle u ozbiljnu, dugogodišnju vezu".

Predstava se, kaže, mijenja zajedno sa svijetom.

"Mi danas živimo u vremenu u kojem možeš da upoznaš čovjeka preko aplikacije, da se zaljubiš u njegov profil, da se razočaraš u njegovu poruku, a onda da odeš kod vještačke inteligencije da ti objasni šta je on zapravo mislio. I sve to prije doručka", priča.

Ipak je najviše zanima ono što se nije promijenilo: i dalje želimo da budemo voljeni, a plašimo se da ćemo izgubiti slobodu, želimo bliskost, ali da nam niko ne remeti komfor. Savremene teme zato, kaže, ne treba ubacivati samo da bi predstava bila aktuelna, nego kada pomažu da bolje razumijemo čovjeka.

"Tehnologija se mijenja brže nego mi, a izgleda da nam je za emocionalno sazrijevanje i dalje potreban neki mnogo sporiji internet", kaže.

Javni posao nije isto što i javno vlasništvo

Za Klix.ba je 2024. godine kazala da tema predstave nije vezana za njen razvod, a nedavno je na HRT-u rekla da predstava ipak ima elemenata njenog života. Nije se, kaže, promijenila istina, nego njena spremnost da o tome govori.

"Naravno da u Joki ima mene. Kako bi bilo moguće da igram ženu koja razmišlja, osjeća, griješi i pokušava da pronađe svoje mjesto u svijetu, a da u nju ne unesem ništa od vlastitog iskustva? Ali Joka nije moja biografija, niti je predstava ispovijest o jednom konkretnom događaju", kaže.

Privatno iskustvo može biti početna tačka, ali ne želi da publika dolazi kako bi saznala nešto o njoj već o sebi.

"Ne želim da publika dođe da bi saznala nešto o mom životu. Želim da dođe da bi možda nešto saznala o svom", ispričala je te dodala: "A ako sam od nečega što mi se dogodilo uspjela da napravim komediju, onda je to, priznajem, prilično dobar povraćaj investicije. Ne finansijski, nažalost".

Privatni život čuva od javnosti i smatra da se privatnost danas gotovo doživljava kao sumnjiva kategorija.

"Ako nešto ne objaviš, ljudi se pitaju zašto kriješ. Ako ne odgovoriš na pitanje, kao da si nekome nešto dužna. A ja ne mislim da je javni posao isto što i javno vlasništvo", ističe.

Na sceni je spremna biti vrlo lična, jer je to dio njenog posla.

"Ali ličnost nije isto što i privatna dokumentacija. Mogu da govorim o ljubavi, razvodu, strahu, starenju i svim onim stvarima koje nas čine ljudima, a da ne moram da iznosim detalje koji pripadaju samo meni i ljudima koje volim", kaže.

To je, dodaje, posebno važno zbog djece, koja nisu birala da budu dio javnog života svojih roditelja, pa njihova privatnost ne treba biti cijena njene profesije.

"Želim da publika ima osjećaj da me poznaje kroz ono što radim, ali ne mora da zna sve o meni. Uostalom, ni mi sami sebe ne poznajemo do kraja", kaže.

"Svadba" je pokazala da ljudi sa ovih prostora i dalje žele da idu u kino i smiju se zajedno

Našalila se da je najveća promjena koju je donijela "Svadba" broj ljudi koji je prepoznaju.

"Shvatiš da te neki ljudi vole zbog onoga što radiš, neki zbog onoga što misle da jesi, a neki su samo pokušavali da se sjete odakle te znaju", priča.

Ističe kako joj je drago što je film okupio publiku oko duhovite priče u kojoj se prepoznaju naši mentaliteti, odnosi i apsurdne podjele, te što je pokazao da ljudi s ovih prostora i dalje žele ići u kino i smijati se zajedno. Uspjeh je otvorio nova vrata, ali kroz njih želi proći kao ista osoba koja je ušla u ovaj posao.

"Lijepo je kada te ljudi prepoznaju na ulici. Još je ljepše kada te reditelji prepoznaju po tome šta sve možeš da odigraš", kaže.

Uskoro je čeka i nastavak filma, za koji je Šeregi najavio da će se dobar dio radnje odvijati u BiH i da će igrati i bh. glumci. S kim će igrati, ne želi otkrivati, ali raduje je što će u priči biti više prostora za glumce iz Bosne i Hercegovine.

"Ovaj prostor ima fantastične glumce, a mislim da nam je saradnja u kulturi potrebnija nego ikad. Ako smo nešto naučili iz prve 'Svadbe', to je da kada se naši ljudi okupe oko porodičnog događaja, nikada ne znate da li snimate komediju, dramu ili politički triler. Ponekad je sve to u istoj sceni", kaže.

Lista želja za rođendan

Za 40. rođendan napravila je listu: suočiti se sa strahom od ptica hraneći golubove, otići na prvu mamografiju, popraviti zub i biti društveno angažovanija. Ta lista je, kaže, bila popis svega što odlažemo dok čekamo da se život smiri.

"A život, kao što znamo, nema namjeru da se smiri. Samo mijenja vrstu haosa", kaže.

Najviše ju je zaokupila želja za društvenim angažmanom, kroz koju je shvatila da nije dovoljno imati mišljenje o svijetu.

"Danas svi imamo mišljenje o svemu, često i prije nego što smo pročitali naslov do kraja. Pitanje je šta si spreman da uradiš sa tim mišljenjem", ističe.

Ne misli da svako mora biti aktivista na isti način, ali smatra da niko ne može sebi priuštiti potpunu nezainteresovanost za društvo u kojem živi, pogotovo ako ima djecu.

"Ne bih rekla da sa 42 imam manje strahova. Samo bih voljela da sve manje odluka donosim iz straha. Da budem spremnija da se suprotstavim nepravdi, da ne ćutim samo zato što je ćutanje udobnije i da ne pomiješam vlastiti mir sa odsustvom odgovornosti", kaže.

Na ovogodišnjoj listi je da nastavi raditi, igrati se i učiti, te da ne postane osoba toliko sigurna da je u pravu da više nema šta naučiti.

"I, naravno, da riješim odnos sa golubovima. Ne želim da mi to ostane neriješeno pitanje i u pedesetoj", šaljivo zaključuje na kraju Stević Žugić.