Ibrahim Silić je od sedme godine vatrogasac i mostarski rekorder u darivanju krvi

Premda ovo djeluje kao kratka najava zanimljivog štiva ili dobrog akcijskog filma, ipak je samo dio iz biografije mostarskog vatrogasca, kojeg sve mahale znaju po humanim djelima i junačkim akcijama u kojima je aktivan i nakon zasluženo stečene penzije, koju uživa od 2017. godine.

Plemenite akcije

U razgovoru za Klix.ba kaže da je ponosan na sva svoja djela, ali da mu je ostao žal na činjenici da nije uspio darivati 123 doze krvi, kako bi broj darivanja izjednačio sa brojem vatrogasaca.

"Za mene je vatrogastvo najplemenitiji poziv, a darivanje krvi najplemenitije djelo i zbog toga sam želio da ostvarim broj darivanja krvi jednak vatrogasnom broju, ali nisam uspio, jer nakon 65 godina krv se ne može darivati", pojašnjava na Silić.

Zbog toga je, kako priča, bio i tužan prilikom zadnjeg darivanja krvi, što su znali i djelatnici mostarske transfuziologije, koji su ga, kako kaže, tada nastojali oraspoložiti, te mu čestitali na rekordnom broju darivanja krvi, za što je bio i nagrađivan.

Priča nam i kako je prvi put krv darivao za svoj osamnaesti rođendan 25.8. 1970. godine, jer je htio da mu taj dan bude poseban.

"Onda se teško živjelo. Pošto sam ja jedno od četvero djece razvedenih roditelja, nisam mogao očekivati ništa posebno za svoje punljetstvo, ništa po čemu bi taj dan pamtio. Zbog toga sam odlučio darivati krv i nekome pomoći kako bi se osjećao posebno, i zaista jesam. Nikada neću taj trenutak zaboraviti. Od tada sam krv darivao kad sam god mogao“, kaže Silić.

On je darivanjem krvi spasio 342 života, računajući prema medicinskim parametrima po kojima se jednom dozom krvi mogu spasiti tri života, što treba biti inspiracija svim humanim građanima.

"Tko daruje jednu dozu krvi spasio je tri života, a onaj tko ne daruje, a to može, za mene isto kao da je mogao nekoga spasiti a namjerno nije to uradio“, kaže Silić.
Pod tim geslom, on održava predavanja i mladim vatrogascima iz sekcije koju organizuje u DVD Mostar, s ciljem populariziranja ovog poziva, ali i humanosti među ljudima.

Tvrdi da su vatrogasci najveći darivatelji krvi u Mostaru uvijen kad bi se uzele statistike da bi više od 50 posto darivatelja bili upravo vatrogasci.

"Čak i u ratu, kad bi netko bio ranjen, prvo bi nas zvali u DVD i javili da treba krvi, na što bi se odmah odazvali svi koji smo na smjeni, bez razmišljanja o tome kome treba“, kaže Silić.

Ali, smatra da se u današnje vrijeme humana dimenzija vidno gubi i da svi teže nekom elitizmu.

"To vidimo i po roditeljima, koji forsiraju djecu da idu na nogomet i tenis, očekujući od njih da postanu velike zvijezde, ali ne mogu svi biti Edin Džeko i Novak Đoković, netko treba biti i vatrogasac“, kaže Silić.

Prvi među jednakima

On je sa sedam godina postao vatrogasac u Dobrovoljnom vatrogasnom društvu , gdje su vatrogasci bili i njegov otac, djed i brat s ponosom nam govori, pokazujući fotografije u vatrogasnom domu, čiji je on sada komandant.

Penziju je zaradio kao profesionalni vatrogasac, ali DVD nije nikada ostavljao, a sada se bori da ga sačuva i digne na nivo koji vatrogasni dom zaslužuje u Mostaru.

Za njega u gradu mnogi kažu da je živa inspiracija, junak i humanosti, ali on tvrdi da je samo jedan iz redova vatrogasaca, koji je često bio prvi među jednakima.

„Ove godine se navršava 140 godina djelovanja DVD-a u Mostaru i već radim na pripremi obilježavanja ove značajne godišnjice.

Odnos gradonačelnika prije 140 godina i sada

Naglašava da je DVD Mostar jedno od najstarijih u BiH, kojem je tadašnji gradonačelnik dodijelio i prostorije u kojima se nalaze. Ali, danas od Grada Mostara, kako kaže, nemaju nikakve podrške ni razumijevanja, pa čak ni za obilježavanje godišnjice i odavanja pošte poginulim vatrogascima.

"Povodom 140 godina u avgustu mjesecu planiram da napravimo spomen ploču i postavimo za pet poginulih vatrogasaca“, kaže Silić, navodeći kako za to treba prikupiti određena sredstva.

Dobrovoljno vatrogasno društvo, po njegovim riječima, nema nikakve pomoći ni podrške od onih od kojih bi trebalo i to ga žalosti, ali ne obeshrabruje na putu da popularizira profesiju koju živi.

"Nije stvar samo novca. Ja sad da krenem od vatrogasnog doma do željezničke stanice i kažem sugrađanima da mi treba za spomen-obilježje poginulim vatrogascima pomoć, znam da bi svi pomogli koliko mogu. Međutim, nije bit u tome i ne želim na takav način to raditi. Treba Grad odati poštu onima koji su zaslužili i vratiti dostojanstvo vatrogascima koje su vlasti cijenile prije 140 godina“, kaže Silić .

Borba za bolji status vatrogasaca i buđenje humanosti među ljudima sad su kaže njegova misija.

"Ja ne mogu više trčati po brdima i ići u velike akcije, gdje sam često bio prvi među jednakima, ali vatrogasna krv teče mojim venama i ja ću se do zadnjeg dana biti humanista koliko to mogu. Prenosit ću rado svoje znanje mladima i činiti sve da se vrati položaj vatrogascima kakav oduvijek i svugdje u svijetu zaslužuju i to će biti moja misija dok sam živ“, poručio je Silić.