Kako je Peugeot sedam sezona bacio niz vjetar i ostao kratkih rukava u Formuli 1
Ako isključimo prigušeni zvuk, moderne V6 turbo pogonske jedinice koje pokreću današnje F1 bolide su kompleksna remek-djela inžinjeringa, skrojena isključivo za visoke performanse u kombinaciji s vrhunskom aerodinamikom.
Razvoj današnjih hibridnih strojeva iziskuje pozamašne troškove, koji se često kreću u desecima miliona dolara. Posljedično tome, samo su tri moćna proizvođača: Ferrari, Mercedes i Renault - prihvatili zastrašujući izazov razvoja pogonskih jedinica u novoj hibridnoj eri od 2014. godine, dok se Honda priključila godinu dana kasnije.
Vraćajući se u devedesete i 2000-te godine, F1 scena je bila zapanjujuće šarolika. Moćni V10 i V8 strojevi su takođe bili skupi, ali su bili manje složeni za razvoj prema ondašnjim standardima. Ono što je fascinantno za to doba, ako bi se neki tim odlučio za zamjenu pogonske jedinice mogao je pregovarati s dobavljačem na pola sezone i već iduće bi bio spreman za trkanje, dok za aktulene V6 jedinice timovi trebaju bar godinu dana ranije ugovoriti saradnju kako bi inžinjeri i dizajneri uskladili motor, hlađenje, balans itd.
Jean Todt poremetio Peugeot
Popis dobavljača motora tokom devedesetih je bio veći nego danas. Ako se vratimo 30 godina unazad prisjetit ćemo se da je i Peugeot bio dio F1 mašinerije. Iako su Francuzi bili na gridu tek sedam sezona u saradnji s tri različita tima, njihov angažman služi kao dirljiv podsjetnik na pokušaj koji koji je bio između ambicije i realnosti. U jednom trenutku ovaj francuski proizvođač se mogao pohvaliti jednim od najbržih motora na gridu, ali to nije bilo dovoljno za zapažene rezultate. Bez ijedne pobjede njihova F1 ostavština se mjeri razočarenjem.
Saga o Peugeotu u F1 mogla je biti oblikovana drastično drugačije da omaleni Jean Todt, arhitekta Ferrarijeve i Schumacherove vladavine od 2000. do 2004. godine, nije napustio kormilo francuskog tima. Kao direktor Peugeot (Talbot) Sporta u periodu između 1982. i 1993. godine, Todt je bio ključan u preoblikovanju Peugeot Motorsport odjela, donoseći im zapažene rezultate i uspjehe.
Uvidjevši Todtovu posvećenost i studiozan pristup u Peugeotu, harizmatični predsjednik Ferrarija Luca di Montezemolo doveo je Francuza u Crveni tim 1994. godine. Transformacija Scuderije od 1994. do 2000. kojom je rukovodio Francuz ušla je u anale trkanja, a Ferrari i Michael Schumacher nepobjediv duo punih pet sezona. Mnogi se s razlogom pitaju šta bi se desilo da je Todt odlučio ostati s Peugeotom da gradi F1 put? Vjerovatno bi francuski tim u 115 nastupa zabilježio poneki trijumf, a možda bi se dočepali i titule.
Start s McLarenom 1994. godine
Peugeot je u sedam sezona pogonio McLarenove, Jordanove i Prostove bolide. Početak s McLarenom 1994. godine bio je obećavajući. Nakon što se Honda poslije 69 pobjeda, pet vozačkih i pet konstruktorskih titula s McLarenom odlučila povući, Ron Dennis je odabrao Peugeot. Njegova vizija bila je da se Peugeot i Renault uključe u žestoki tehnološki dvoboj, boreći se za dominaciju.
Međutim, nerazumijevanje i ratovi van staze između McLarena i Peugeota okončali su saradnju nakon samo jedne sezone. Peugeot je od McLarena tražio da talentovani Mika Hakkinen vozi uz francuskog vozača. S obzirom da je epizoda McLarena i Alaina Prosta završila neslavno, a Francuz već otišao u penziju, meta je bio Phillipe Alliot. Dennis se naravno protivio takvom prijedlogu, te je na kraju izabrao tihog Martina Brundlea za mjesto drugog vozača. Alliot nije bio potpuno otpisan, jer je imenovan testnim i rezervnim vozačem.
Hakkinen je poveo novi MP4/9 s Peugeotovim A4 V10 motorom, koji je nastao iz pobjedničkog prototipa 905 sa 24 sata Le Mansa. Međutim, već na prvoj trci sezone s kvalifikacijskim P8 i P18 pozicijama očekivanja su splasnula, jer je A4 bio primjetno udaljen od vodećeg Renaulta V10 i Fordovog V8 stroja. Pouzdanost je opasno mučila McLaren Peugeot. Iako je tempo pokazao znakove poboljšanja na polovini sezone, Ron Dennis je gajio duboke rezerve prema Peugeotovoj predanosti svojim naporima u F1. Serija od tri uzastopna postolja Hakkinena pred kraj sezone nije mogla popraviti napete odnose, što je navelo Rona Dennisa da potpiše dugoročni ugovor s Mercedesom od 1995. godine.
Solidan učinak s Jordanom
Živahni i prepredeni Eddie Jordan je odmah iskoristio priliku da uskoči umjesto McLarena. Tako je već 1995. Peugeot pogonio Jordanove bolide. Unatoč tome što je bio tek u svojoj četvrtoj sezoni, Jordan je ostavio trag osvajanjem pete pozicije u konstruktorskom prvenstvu 1994., za šta je zaslužan, iz današnje perspektive, manje poznati Hart motor. Iako su McLarenovi dramatični neuspjesi još uvijek bili u svježem sjećanju, Eddie Jordan je perspektivu povezivanja s velikim proizvođačem automobila doživio kao veliku priliku. Novi aranžman također je donio koristi Peugeotu, omogućivši im da poboljšaju svoju pouzdanost. Partnerstvo s Jordanom ponudilo je predah od intenzivnog pritiska koji je vršio Dennis.
Međutim, i ta sezone je bila još jedno veliko razočarenje za Peugeot. Iako su Francuzi popravili pouzdanost, niz incidenata i kvarova motora rezultirala je sa samo osvojenim 21 bodom, a Jordan je završio na šestoj poziciji u poretku timova. Vrhunac sezone bila je Velika nagrada Kanade, s Rubensom Barrichellom i Eddiejem Irvineom koji su osigurali drugo i treće mjesto u trci. Unatoč tom mini uspjehu, pouzdanost je i dalje bila Peugeotova rak-rana. No, Jordan je nastavio s Peugeotom i 1996 i 1997. godine, jer je imao potpisan trogodišnji ugovor.
U sezoni 1996 uvođenjem potpuno novih tehničkih pravila, bolidi su pretrpjeli značajne izmjene, a uticaj downforce-a je smanjen. Ova promjena došla je kao odgovor na smrt Ayrtona Senne dvije godine prije. Optimizam je odjednom porastao za Jordana i Peugeot. Timu se tada pridružio Martin Brundle, koji je imao iskustvo s Peugeotom, ali i Jordanom iz nižih serija, dok je u timu ostao mladi i brzi Rubens Barrichello. Poboljšana pouzdanost pogurala je Jordan do petog mjesta u šampionatu, iako se ni Brundle, ni Barrichello nisu te sezone penjali uopšte na podije.
Kad su svi očekivali da je će 1997. biti zlatna era za Peugeot, pouzdanost je opet srušila snove Francuzima, mada se pred kraj sezone A14 V10 smatrao potencijalno jednim od najbržih motora na gridu. Novi vozački duo Giancarlo Fisichella i Ralf Schumacher patili su se tokom cijele sezone zbog kvarova motora i nesreća na stazi. S ponovnim plasmanom na P5 i višestrukim postoljima, prva pobjeda ostala je nedosanjan san. Jordan je bio u potrazi za novim partnerom već od 1998. godine, pa je odlučni Irac potpisao ugovor s Mugen Hondom, koja je godinu prije pogonila Prostov tim.
Franzuci s Francuzima
Potpuno očekivano, vanjski politički čimbenici usmjerili su Peugeot na sklapanje partnerstva s timom Alaina Prosta za sezonu 1998. Tim četverostrukog prvaka svijeta je krajem sezone 1997. u kojoj je završio kao šesti baš iza Jordana, kupio sjajnu ekipu Liger. Početak saradnje Prost-Peugeot 1998. godine imao je ambiciju transformacije potpuno francuskog ansambla u dominantnu silu.
Međutim, kako to obično biva od prevelikih ambicija partnerstvo se pretvorilo u potpunu katastrofu. Ne samo da su se problemi s pouzdanošću pojačali, nego je Prostov bolid AP01 bolid bio poprilično spor. Loše vožnje Jarna Trullija i Oliviera Panisa dodatno su smanjili njihove izglede, što je kulminiralo plasmanom na 9. mjesto u konstruktorskom poretku sa samo jednim bodom i čak 16 odustajanja. Njihovi su bolidi završavali trke s minimalno krugom zaostatka u svakoj trci.
Sljedeće sezone zabilježen je skroman uzlet s bolidom koji je pokazao određenu brzinu u kvalifikacijskim sesijama. Trullijevo drugo mjesto na haotičnoj VN Nurburgringu i Panisovo šesto na VN Njemačke bile su jedine trke u kojima je Prost osvojio bodove te godine. Sezona 2000. označila je teški pad i za Peugeot i za Prost, a ekipa je završila na dnu šampionata bez ijednog osvojenog boda. Peugeot se nakon te sezone zauvijek povukao iz F1.
Sedam sezona, tri tima, niti jedna pobjeda
S nesretnim rekordom od 115 trka bez ijedne pobjede Peugeotov izlet u Formulu 1 bio je teški promašaj, što se može reći i za Toyotu, koja u osam sezona s fabričkim timom takođe nije zabilježila bolji rezultat od druge pozicije. No, u slučaju Peugeota ako se nakon svega pitamo gdje i kako je posrnuo, vrlo jednostavno ćemo pronaći odgovor.
Francuzi su olako ušli u okrutni sport, koji ždere kapitak kao na traci. Nisu razvili adekvatan pristup, niti su bili dovoljno inovativni da bi opstali u tom nemilosrdnom sportu koji melje nesnalažljive. F1 zahtijeva značajna ulaganja u inovacije, a to je Peugeot očitio zanemario i na kraju na vrlo surov način ostao kratkih rukava.
