Kako je govorio Netanyahu: "Srušite Saddama, bez sumnje radi na izradi nuklearnog oružja, sve će biti bolje"

Tada je Netanyahu, kao opozicioni lider, tvrdio da "nema nikakve sumnje da Saddam Hussein radi na razvoju nuklearnog oružja" te garantovao da će rušenje Saddamovog režima imati "ogromne pozitivne posljedice" po čitav region - posebno Iran.

"Ako uklonite Saddama, garantujem vam da će to imati ogromne pozitivne posljedice u regiji. Ljudi odmah pored, u Iranu, mladi ljudi i mnogi drugi, reći će: vrijeme ovakvih režima je prošlo", rekao je tada Netanyahu.

U Iraku nikada nisu pronađeni tragovi oružja za masovno uništenje, a zemlja je, umjesto da postane model stabilnosti, postala poprište dugotrajne nestabilnosti i sektaških sukoba.

Od Bagdada do Teherana - ista logika

Netanyahu danas, u kontekstu sukoba s Iranom, koristi gotovo identičnu retoriku. Iran se, prema izraelskim tvrdnjama, nalazi na korak od izrade nuklearne bombe, a uključenje SAD-a u sukob se sve češće prikazuje kao "neminovnost". Tokom posljednjih dana, Izraelci izvode direktne napade na iranske mete, uključujući i nuklearna postrojenja.

No, mnogi analitičari upozoravaju da je ova retorika opasno podsjećanje na već viđen scenarij. Od Iraka koji je trebao "procvjetati nakon Saddama", ostale su ruševine i raspadnute državne institucije.

Američka invazija Iraka iz 2003. godine, za koju je Netanyahu lobirao, otvorila je Pandorinu kutiju. Umjesto domino efekta demokratizacije, uslijedio je talas nestabilnosti, terorizma i širenja radikalnih grupa poput ISIL-a. Danas se isti argumenti koriste protiv Irana, s gotovo jednakom sigurnošću i retorikom hitnosti.

Dok se Izrael priprema za moguće šire napade na Iran, a svijet se pita hoće li doći do otvorenog rata, Netanyahu nastavlja propagirati politiku preventivne sile i promjene režima. No, sve više glasova iz akademskih i sigurnosnih krugova upozorava da bi direktan sukob s Iranom imao nesagledive posljedice - ne samo po Bliski istok, već i po globalnu stabilnost.

U tom svjetlu, Netanyahuove izjave iz 2002. postaju ne samo predmet historijske analize, već i upozorenje - koliko su riječi moćne, a posljedice nepopravljive kada se donose odluke na osnovu pogrešnih procjena.