U borbi za život bez hrane, struje, vode, a i dok vam ga pokušavaju tek tako i oduzeti, nameće se pitanje da li su bili sretniji oni koji su to sve gledali, sve izgubili pa preživjeli, ili oni drugi, kojih više nema među nama. Jedno je sigurno - ovom narodu niko nije dao pravo da bira. Živjeti se moralo. Oni koji su to nastojali, trudili su se na razne načine i svim silama da zadrže tračak zdravog razuma, a oni koji su i u najtežim trenucima imali nekoga uz sebe, bili su nešto sretniji od ostalih.
Sigurni smo da bi priče o ljubavima pod opsadom Sarajeva napunile cijelu jednu biblioteku, a iako je ona najveća - Boška i Admire, odnosno naših "Romea i Julije", ispričana cijelom svijetu, neke su ostale prešućene, možda i zaboravljene.
Danas, fotografije su tu kao dokaz da su postojale.
Iako ih neki još uvijek vide kao prizore iz holivudskih filmova, još značajnija je spoznaja da su one bile puno više od toga - dio stvarnog života.
Sarajevo u vrijeme opsade nije bilo idealno mjesto za dvoje ljubavnika. No, i tada se voljelo. Dok se granatiralo, bježalo, skrivalo, gubilo. Dok se bilo ranjeno, krvavo i uplakano. Krvavim rukama ispisivale su se neke najljepše priče. Njima se kupovalo cvijeće, grlilo i tješilo. I kad se sve okolo rušilo, ljubav nije posustajala.
Jednu priču o ljubavi pod opsadom Sarajeva podijelio je i Guardian, a riječ je o paru Ivoni i Elviru Čelebičiću koji se upoznao i zaljubio na Valentinovo 1994. godine. Ona je bila Hrvatica, a on Bosanac te njihov odnos niko nije podržavao. Ipak, unatoč svemu odlučili su ostati zajedno.
"Dok je većina ljudi željela napustiti Sarajevo, ja sam išla pravo prema njemu. Nisam razmišljala o opasnostima, samo sam znala da je Elvir moja srodna duša, moja polovina. Kad sam izašla iz tunela, ispred mene se prostiralo Sarajevo - razoreno, očajnički tužno, ali moje", rekla je Ivona.
Nekoliko mjeseci poslije, vjenčali su se, a godinu kasnije Ivona je otkrila da je trudna. U to vrijeme, Elvir je završio u bolnici teško ranjen na liniji fronta gdje je zamalo ostao bez noge, a trudna Ivona ga je, svakodnevno pješačeći šest kilometara i izbjegavajući granate i snajpere, posjećivala.
Pod opsadom se živjelo bez ičega, a posljednjih nekoliko sedmica prije nego će njihova kćerka stići na svijet, Ivona se prisjeća da su njene komšije čupale podne daske svojih domova kako bi se ugrijali. Srećom, sedmicu dana nakon rođenja djevojčice, potpisan je Dejtonski mirovni sporazum i ova je priča dobila sretan završetak.
Par je priznao kako je razoreno Sarajevo od prije 30 godina danas sasvim drugačije mjesto. U centru grada je gotovo nemoguće pronaći ožiljke rata, tek poneki, no isti su prisutni u njegovim ljudima.
"Taj period ima posebno mjesto u našim srcima i tu će biti do posljednjeg daha", izjavili su.
Svoje vjenčanje pod opsadom imali su i pokojni Svetozar Pudarić i njegova supruga Sandra, koji su izrekli "da" na Ortopedskoj klinici.
"Velika želja mi je bila da se to desi na Babića bašti, ali mislim da će biti repriza ovog slavlja tamo, da neću ispustiti ovu lokaciju", rekla je Sandra iz svog bolničkog kreveta, koje su mladencima u bolnici za vrijeme ceremonije spojili i označili ih natpisima "just married", što znači "upravo vjenčani".
Helem Nejse predstavio četvrti album: 15 novih pjesama s cijelim spektrom muzičkih žanrova
Facebook