“Bebo, maco, medo, mišu”: Evo pravog razloga zašto parovi tepaju jedno drugom
Kad smo zaljubljeni, ništa nas ne čini sretnijim i sigurnijim nego osjećaj da su naše intenzivne i pomalo opsesivne emocije uzvraćene istom mjerom. Upravo kroz ovakve male znakove pažnje obje strane imaju osjećaj kako je njihova veza posebna, te da su bliži jedno drugom.
I iako se ljudima sa strane može činiti poprilično otrcano i bljutavo, zapravo postoji naučno objašnjenje tepanja i sličnih ponašanja, a njegova je osnova, piše site Psychologytoday, ni manje ni više nego neurohemijske prirode, te se povezuje sa prvim osjećajima zadovoljstva i ispunjenja koje smo imali još u ranom djetinjstvu.
Nauka to objašnjava na sljedeći način: tepanjem i dječijim govorom se nesvjesno vraćamo u djetinjstvo, djelimično iz razloga jer je romantična veza biohemijski struktuirana na isti način kao i naši prvi doživljaj ljubavi još u ranom djetinjstvu - ljubav koju smo dobivali od naših roditelja.
Hemija u mozgu
Isti neurotransmiteri u mozgu su aktivni u oba scenarija, a za ovakve su emocije odgovorna tri hormona.
Dopamin je hormon koji u mozgu aktivira centar za nagrađivanje - iz tog razloga, baš kao što to rade majka i dijete, parovi žele provesti što više vremena zajedno. Lučenje dopamina u ovakvim situacijama nam daje pozitivne osjećaje zadovoljstva, uzbuđenja, ushićenja, energiju i pojačan fokus i pažnju.
Fenilatilamin je odgovoran za fizičku ljubav među partnerima. U pitanju je "hemikalija ljubavi", koja kod parova inducira iste one euforične osjećaje koje majka i dijete imaju jedno prema drugome.
Oksitocin nazivaju i "ljubavnim ljepilom", hormonom koji spaja, te čini da se osjećamo zaštićenima, sigurnima i dijelimo duboka intimna osjećanja s nekom osobom. U toku ranog života, luči se tokom dojenja, te razmjene fizičke nježnosti između djece i roditelja, poput ljubljenja i grljenja. U ljubavnim vezama, oksitocin se luči za vrijeme orgazma. Kad su majka i dijete razdvojeni, oboje mogu osjetiti snažnu čežnju jedno za drugim, baš kao i partneri u ljubavnim vezama.
U djetinjstvu, pojašnjavaju psiholozi, imamo univerzalnu potrebu da budemo bezuslovno prihvaćeni, a upravo su ljubavne veze mjesta na kojima tražimo ponovnu potvrdu takvog stanja i identiteta ličnosti koju će neko voljeti bezrezervno i prihvatati je bez ikakve kritike.
U vezi težimo ka tome da se ponovo osjećamo voljeno i prihvaćeno kao nikad ranije, odnosno, kao nikad nakon djetinjstva. I ovo se, dodaju psiholozi, ne odnosi samo na trenutni osjećaj, nego i strah od toga da ćemo biti ostavljeni i napušteni - najveću noćnu moru svakog djeteta.
Dakle, tepanje i dječiji govor mogu zvučati spontano, ali na jednom dubljem, podsvjesnom nivou, radi se o nesvjesnoj strategiji da osobu kojoj tepamo "ubijedimo" u iste one emocije koje imamo prema njoj, tražeći potvrdu i odobravanje.
