{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Tri knjige o životu Baracka Obame među najprodavanijim

F
25.12.2008. u 12:01
0
0
Tri knjige o životu Baracka Obame među najprodavanijim
0
Tri knjige o životu Baracka Obame među najprodavanijim
Foto: Reuters
U godini predsjedničkih izbora dobro su se prodavale knjige političkog sadržaja, ali i knjige o tome kako se zdravo prehranjivati i postići uspjeh u životu. Glas Amerike se osvrnuo na zapažene knjige u kategoriji beletristike i non-fictiona koje su se pojavile u američkim knjižarama tokom 2008. godine.
U prvom nastavku se osvrće na nekoliko non-fiction knjiga koje su obilježile ovaj žanr u protekloj godini.

Veći je broj knjiga tokom 2008. godine napisan o životu i političkoj karijeri budućeg američkog predsjednika Baracka Obame. Samo u oktobru čak tri od njih popele su se među prvih deset najprodavanijih knjiga u Sjedinjenim Državama. Kontroverzno djelo Jeromea Corsija Obama Nation popelo se na prvo mjesto non-fiction bestselera New York Timesa. Ova knjiga žestoko se suprotstavljala izboru Baracka Obame i optuživala ga, između ostalog za "ekstremno ljevičarenje", duboke veze s "islamskom i radikalnom politikom",za korištenje narkotika u prošlosti i vezama s korumpiranim pristašama.

Knjiga je naišla ne žestoke kritike, a većina recenzenata zamjera joj da sadrži mnoge činjenične pogreške, da je rasno nedovoljno senzitivna, te da je zapravo "politički napad" koji se sastoji od blaćenja Obame, lažnih navoda i glasina. Knjiga također u velikoj mjeri spori Obamine navode o njegovom ocu koje je iznio u svojoj autobiografiji.
"Obama predstavlja svog oca kao junaka, a istina je da je njegov otac bio poligamist i alkoholičar. Kad je sreo Obaminu majku i oženio se s njom na Havajima već je napustio jednu obitelj u Africi. Nikad nije otkrio informaciju da se nije razveo od svoje afričke supruge. Ja nužno ne bih koristio grijehe njegova oca protiv Baracka Obame, ali on je to sam iznio u svojoj knjizi u krivom svjetlu i od toga napravio svojevrsnu srž svoje biografije. Ono što u svojoj knjizi pokušavam reći jest da Obama nije predstavio oca u pravom svjetlu", kaže Jerome Corsi.

Knjige o Johnu McCainu nisu ni izbliza doživjele takav uspjeh. Nijedna knjiga o životu ovog senatora iz Arizone nije se popela ni među prvih sto najprodavanijih knjiga. Jedna od najzapaženijih bila je Real McCain – Pravi McCain – Cliff Schecter tvrdi da je svojim djelom htio podsjetiti čitatelje i američke birače tko je uistinu senator John McCain – povlađivač koji zauzima različita stajališta o istom pitanju i kaže bilo što za što vjeruje da će mu pomoći da se uspne na sljedeću političku stepenicu.

"On je puno složenija osoba od onog u što nas mediji uvjeravaju. Sasvim sigurno nije čovjek koji uvijek sve kaže izravno, niti je reformator, niti je politički neopredijeljen o čemu nam mediji neprestano pričaju – da se osvrnemo tek na nekoliko klišeja koji se često čuju," dodaje Jerome Corsi.
Na veliki uspjeh u američkim knjižarama tokom protekle godine naišla je i biografija Osame bin Ladena koju je napisao Steve Coll pod naslovom Bin-Ladenovi: Jedna arapska obitelj u američkom stoljeću. U njoj autor piše kako je Osama bin Laden jedno od pedeset i četvero djece Mohameda bin Ladena, koji se od nepismenog zidara transformirao u enormno bogatog i utjecajnog poslovnog čovjeka. Njegovi potomci prva su generacija rođena u Saudijskoj Arabiji, a on sam rođen je između dva svjetska rata u jednom zabačenom mjestu u Jemenu. Steve Coll kaže da je fascinantna različitost putova kojima je krenulo dvadeset i pet Osamine braće- činjenica da su uspjeli krenuti simultano u toliko različitih smjerova. Primjerice, jedan od braće, Hassan, kupuje udjel u poznatom lancu restorana Hard Rock Cafe u Kuvajtu, Turskoj i Libanonu:

"Hassan otvara novi Hard Rock Cafe u Bejrutu, na zidove stavlja riječi pjesama John Lennona kao što je Imagine i drugu rock-and-roll memorabiliju. Istovremeno, tek nekoliko stotina milja dalje njegov polubrat skuplja ljude i ideje kako bi pokrenuo rat protiv istih tih vrijednosti koje je njegov brat slavio. Spektar ličnosti braće iz te generacije i njihovih izbora jest uistinu nešto fascinirajuće."

Jedna od knjiga koje su prošle godine izazvale burne rasprave bila je djelo novinara Washington Posta Boba Woodwarda Unutrašnji rat: jedna tajna povijest Bijele kuće 2006-2008 kojim je autorpokušao baciti novo svjetlo na rat u Iraku. Riječ očetvrtom nastavku Woodwardove serije o tom ratu u kojem iznosi brojne opservacije o tome kako je administracija predsjednika Busha postupala glede pojačavanja američkih snaga u toj zemlji početkom prošle godine. Godine 2006. kad se raspravljalo o tom pojačavanju snaga – po Woodwardu – administracija je više bila okupirana time kako će se to odraziti na kongresne izbore negoli samom situacijom u Iraku. Woodward kaže da bi sljedeća američka administracija trebala naučiti kako da ima više povjerenja u javnost da će razumjeti istinu:

"Ako to sagledate u petogodišnjoj perspektivi, od invazije do danas, vidjet ćete da danas imamo isti broj vojnika tamo kao i prije pet godina. Rat nije okončan i kao što znamo Irak nam uvijek priredi iznenađenje. Nisu pronađena oružja za masovno uništavanje, o kojima su govorile američke obavještajne službe, došlo je do povećanja unutrašnje pobune u zemlji i do povećanja aktivnosti al-Qaide. Imamo vjersko nasilje koje 2006. nije postojalo. Iako je situacija puno stabilnija, manje je nasilna, međutim, general Petraeusi dalje insistira da se sve ove snage zadrže u Iraku jer zna koliko je situacija krhka, kao i uvijek u Mezopotamiji."
Jedan drugi novinar Washington Posta – Bob Gellman – objavio je knjigu o utjecaju dopredsjednika Dicka Cheneya na odluke Bijele kuće pod naslovom Ribič: Cheneyevo dopredsjedništvo. Autor u knjizi preispituje nevjerojatno ogroman utjecaj Dicka Cheneya na američku vanjsku politiku tvrdeći kako je pogrešno informirao četvero vodećih članova Kongresa o iračkom oružju za masovno uništavanje, kako je odvratio predsjednika Busha od toga da se bavi izraelsko-palestinskim mirovnim razgovorima skoro pet godina, te kako je njegova politika dopustila Iranu i Sjevernoj Koreji da nesmetano ostvare veći napredak u svojim nuklearnim programima:

"Nekoliko visokih savjetnika za vanjsku politiku Dicka Cheneya po prvi put je javno progovorilo o tome kako je dopredsjednik razmišljao o ratu u Iraku i o promjeni režima u nekoj zemlji općenito. Fascinantno je kako on uopće nije vjerovao, iako je često javno izjavljivao, da Irak predstavlja najvažniju, najznačajniju i najneposredniju prijetnju Sjedinjenim Državama. Bio je više zabrinut zbog nekih drugih zemalja, uključujući Iran i Sjevernu Koreju, uključujući čak i Pakistan i Saudijsku, Arabiju zbog utjecaja radikalnog islama na njihove vlade. Međutim, jednostavno nije bilo opcija, vojnih ili drugačijih, da se izmjene režimi u tim zemljama."

U svojoj knjizi Način svijeta: Jedna priča o istini i nadi u dobu ekstremizma nudi Ron Suskind ponudio je višeslojno štivo koje preispituje kako je Amerika- po njemu - napustila svoje moralno čelništvo koje joj je danas očajnički potrebno u borbi s istinskom prijetnjom našeg doba – nuklearnim oružjem u rukama terorista. Središnji dio knjige koncentriran je na to da je administracija predsjednika Busha jasno znala da Irak nema oružja za masovno uništavanje prije invazije na tu zemlju 2003. godine. Po njemu, informacije o tome dobila je posredstvom britanskih obavještajaca koji su do tog zaključka došli nakon razgovora sa šefom iračke obavještajne službe. Administracija, međutim, kaže Ron Suskind, nije tu informaciju podijelila sa svim ministrima u vladi, pa čak ni s tadašnjim državnim tajnikom:

"Fascinirajuće je da su tijekom povijesti ove administracije – i da kažem ovo je moja treća knjiga o toj administraciji – kanali informiranja toliko ograničeni da čak ljudi poput Colina Powella nisu bili znali za takve operacije, kao ni mnogi drugi ljudi na vrlo visokim položajima. Ključna stvar za to – koju vjerujem da je inspirirao dopredsjednik Dick Cheney - jest da je tajnovitost velika prednost. Svakome se kaže samo ono što bi navodno trebao znati, a što bi tko trebao znati utvrđivali su predsjednik i dopredsjednik."

Od nepolitičkih knjiga izdvajaju se dvije koje obje nude savjete čitateljima. Prva, koja se još uvijek nalazi na prvom mjestu najprodavanijih non-fiction knjiga je djelo Malcolma Gladwella Natprosječnjaci: Priča o uspjehu. U njoj autor postavlja vječito provokativno pitanje zašto neki ljudi uspijevaju i žive izuzetno produktivnim životom, dok mnogi drugi nikad ne ostvaruju svoj potencijal. U svom djelu Malcolm Gladwell dovodi u pitanje mnogo slavljeni "self-made man" model čovjeka koji je krenuo iz ničega i sam postigao uspjeh. On pokušava pokazati da se, primjerice,superzvijezde ne pojavljuju nasumce tek tako i postižu uspjeh zahvaljujući svom talentu i genijalnosti. Oni se - po autoru Outliersa -"konstantno koriste skrivenim prednostima i nevjerojatnim prilikama i kulturnim nasljeđem što im omogućava da naporno rade i shvate svijet na način na koji to drugi ljudi ne mogu". Autor vjeruje da postoji mnogo veća sličnost između Beatlesa i Billa Gatesa negoli se to vjeruje.Dio knjige govori i o tzv. pravilu o deset tisuća sati:

"Pravilo o deset tisuća sati temelji se na proučavanju širokog spektra složenih kognitivnih aktivnosti koje pokazuje vrlo dosljedan uzorak, a to je da trebate vježbati deset tisuća sati da biste neku vještinu usavršili. To je oko 10 godina, ako vježbate 4 sata dnevno. Dakle, ne možete biti majstor nečega, ako u to ne utrošite 10 godina, što je u suprotnosti s poimanjem da je talent stvar koju imate ili nemate. Da bi se postiglo majstorstvo trebate u to uložiti trud. To nije lagano. Probajte zamisliti da ste siromašno dijete koje mora još i raditi nekoliko sati nakon što dođe kući iz škole. Gdje ćete pronaći potrebnih deset tisuća sati? A pravilo o deset tisuća sati možemo pronaći u skoro svim vještinama. Primjerice, samo jedan šahist nije igrao šah deset godina prije negoli je stekao titulu velemajstora – bio je to Bobby Fisher."

Druga nepolitička knjiga koja je zabilježila ogroman uspjeh u američkim knjižarama je djelo Michaela Pollana o zdravoj prehrani pod naslovom U obranu hrane: Jedan jedački manifest. Autor daje sažet odgovor na vrlo složeno pitanja kako bi se ljudi trebali prehranjivati da bi ostali maksimalno zdravi - Jedite hranu. Ne previše. Većinom biljke. Preporuka 'jedite hranu' sugerira da vrlo često ne jedemo hranu, već prehrambene proizvode, odnosno hranu koja je procesuirana na jedan ili drugi način. Po autoru,ti se proizvodi mogu zvati jogurt, pahuljice ili bilo kako drugačije, ali u osnovi riječ je o vrlo intrigantnim produktima prehrambene znanosti, koji zapravo predstavljaju imitaciju hrane. Za prosječnog čovjeka vrlo je teško razlučiti razliku između hrane i prehrambenog proizvoda i Michael Pollan priznaje da to predstavlja izazov, koji je pokušao objasniti u svojoj knjizi. Ipak, pokušao je postaviti i nekoliko temeljnih načela:

"Prvi i najjednostavniji savjet je da ne jedete hranu koju vaša prabaka ne bi prepoznala kao hranu. Stoga ako dođete u dućanu do police s 'gogurtom', vrstom jogurta koji je pakiran u obliku cijevi i tako se jede iz plastične vrećice. Riječ je o zaslađenom i na druge načine obogaćenom jogurtu. Vrlo je ukusan i djeca ga mogu lako jesti u školskom autobusu ili bilo gdje drugdje, ne nužno za stolom. Ali je li to uistinu hrana? Dakle, možete li zamisliti vašu prabaku da s police uzme gogurt i konzumira ga?"

Uz ove knjige na veliku popularnost američke čitateljske publike naišla su i dva ranije objavljena djela budućeg američkog predsjednika Baracka Obame – Smjelost nade, i Snovi mog oca: jedna priča o rasi i nasljeđu. Obje knjige već se tjednima nalaze na prva dva mjesta popisa najprodavanijih knjiga u književnim dodacima vodećih američkih listova.

Komentari (0)
Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: