Komitet za ljudska prava u Sjevernoj Koreji (HRNK) tvrdi da su zatvorenici, od kojih većina nije nikada ni počinila nikakav zločin, najvjerovatnije preminuli od gladi ili bolesti tokom priprema za zatvaranje logora prošle godine.
Najnoviji izvještaj HRNK navodi kako se populacija zatvorenika dramatično smanjila u mjesecima koji su prethodili decembru.
Sudeći prema izvještaju, koji je objavio Telegraph, vlada otkriva kako je osam od 30 hiljada zatvorenika prebačeno u druge logore, dok se preostalih 22 hiljade uopće ne spominje.
Preživjeli zatvorenici najvjerovatnije su prebačeni u Logor 25, u blizini grada Chongjina, ili Logor 16 u provinciji Hamgyeong, o kojem doslovno ništa nije poznato.
Do zatvaranja Logora 22 došlo je nakon što je sjevernokorejski vođa Kim Jong-Un učvrstio svoju vlast, nakon smrti svog oca Kim Jong-Illa, 2011. godine. Sada HRNK zahtijeva izvještaj o sudbini zatvorenika.
"Devalvacija sjevernokorejske valute iz 2009. godine (kada uprava logora nije mogla da kupi hranu koja bi nadomjestila usjeve u logoru), kombinovana sa lošom žetvom, rezultirala je smrću velikog broja zatvorenika 2010. godine. Čak i ako je ova informacija samo djelimično tačna, ovaj zločin zahtijeva temeljitu istragu", piše u izvještaju HRNK.
Iako izvještaj pokriva sve sjevernokorejske logore, veliki dio je fokusiran na situaciju u Logoru 22. HRNK je razgovarala sa vlastima, nekadašnjim čuvarima, rijetkim preživjelim iz logora, a koristila je i satelitske snimke.
HRNK procjenjuje da, i pored zatvaranja dva logora, još oko 130 hiljada ljudi se nalazi u radnim kolonijama širom zemlje.
"Kroz ovaj sistem nezakonitog zatvaranja, režim izolira, protjeruje, kažnjava i pogubljuje osumnjičene za nelojalnost. Vlasti strancima brane pristup logorima, a značajno ograničava i protok informacija o njima preko granice", piše u izvještaju.
Samo nekoliko zatvorenika je preživjelo da ispriča priču o logorima, a navode kako neki zatvorenik može biti osuđen na doživotnu robiju, koja se može protegnuti na tri generacije njegove porodice. Prisiljeni su da jedu žabe, pacove i ostatke kukuruza iz životinjskog otpada.
Aktivisti za ljudska prava procijenili su da 40 posto zatvorenika umire od loše ishrane, dok ostali podliježu bolestima. Također su suočeni sa zlostavljanjem, seksualnim nasiljem ili radom do smrti. Oni koji pokušaju pobjeći, bivaju pogubljeni.
