"Bilo nas je četvero u porodici. Moja majka, otac, mali brat i ja. Tog dana kad se desio cunami Takashi je bio sa mnom u školi, bili smo na sigurnom. Moji roditelji su potražili spas u sportskoj dvorani, ali nju je odnio cunami", prisjeća se djevojka.
Naho ima 15, a njen brat 13 godina. Njih dvoje su među brojnom djecom koja su ostala bez roditelja tog kobnog 11. marta. Stotine, a možda i hiljade drugih izgubili su po jednog roditelja.
Širom Japana više od 25.000 ljudi umrlo je ili nestalo u protekle dvije sedmice kada je tu zemlju pogodila najveća prirodna katastrofa u ovog stoljeću.
Naho zna da su njeni najmiliji mrtvi.
"Majku smo pronašli dvanaestog, a oca četrnaestog dana", kazala je novinaru AFP-a.
Jedino spasili psa
Njihova kuća je uništena, a sve što je bilo u njoj razneseno uokolo. Živjeli su u nekadašnjem malom gradu Rikuzentakatu. Jedino što im je ostalo je pas Chakko.
"Drago mi je da je bar on preživio", kaže Naho dok miluje psa po glavi.
Nakon cunamija ova djeca su provela noć na hladnom podu škole, zajedno sa stotinama drugih ljudi evakuisanih iz njihovih domova. Tamo ih je vidjela 74-godišnja učiteljica plesa i povela svojoj kući, gdje planira voditi računa o njima koliko god to bude potrebno.
"I njihovog sam oca učila da pleše, tako da ih poznajem od malena", izjavila je Shimizu Kiwako. "Kad sam ih ugledala u školi, pomislila sam kako je sve to strašno i dovela ih ovdje. Jako sam tužna zbog ovoga što im se desilo i brinem se za njih. Pravim im da jedu, vodim računa o njima. Oni su tako dobri. Pokušavaju da se trgnu i razvesele. Njihova tetka živi u Tokiju, pa kad se vrati vidjet ćemo šta dalje."
U milosti rodbine i komšija
U vladi priznaju da ne znaju koliko je siročadi širom zemlje, ali je u toku uspostava radne grupe koja će ih pokušati pronaći, ali s obzirom da je infrastruktura uništena, sve to predstavlja težak zadatak. U planu je slanje 400 eksperata u domove i kolektivne centre.
Za Naho mart je trebao biti uzbudljiv mjesec. Završila je osnovnu školu i radovala se maturi i odlasku u srednju školu. Sada je nervozna jer ne zna šta joj donosi budućnost i jer je svjesna da zavisi od dobre volje rodbine i komšija. Kaže da bi također voljela otići i na fakultet, ali istovremeno želja joj je i ostati u Rikuzentakati kada i ako ikad bude ponovo izgrađen.
