{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Sirijske izbjeglice na ulicama Turske: Moja djeca nemaju krov nad glavom, na glad su se već navikli

17.9.2014. u 18:07
15
39
Sirijske izbjeglice na ulicama Turske: Moja djeca nemaju krov nad glavom, na glad su se već navikli
15
Huffington Post donosi priču o porodicama iz Sirije koje su zbog rata u svojoj zemlji ostale bez svojih domova, a bile su primorane da se presele u Tursku.
Sirijska porodica sa pet malih dječaka svoj je novi "dom" pronašla na autobuskoj stanici u Turskoj, u blizini granice sa Sirijom. Oni su protjerani iz svoje zemlje i nemaju više nigdje da odu.

Zračni napadi u Siriji prije tri mjeseca su uništili njihov dom u Aleppu, najvećem gradu u Siriji. Bosonogi i uplašeni, krenuli su bježati, a poput mnogih drugih Sirijaca, unajmili su krijumčara da ih prevede preko granice u Tursku. Sada ova sedmočlana familija živi na jednoj autobuskoj stanici, gladni su i čekaju kraj nečeg što im se čini kao rat koji nikad neće prestati.

"Moja djeca nemaju šta da jedu ni gdje da idu u školu. Stalno su gladni, na glad su se već i navikli", priča Mohamed Abu Jamaa, dok se njegovi dječaci igraju sa izgladnjelim psom lutalicom kojeg drže u kutiji.

Tu na autobuskoj stanici njegova porodica skuplja sve do čega može doći: deke, komade odjeće, šoljice za kafu i ponekad, ostatke hljeba. Putnici unutar autobuske stanice, majke s djecom, porodice i stranci sa velikim torbama uglavnom ne obraćaju pažnju na njih. Mnogi od njih su i sami pobjegli iz Sirije i nemaju više snage da se bore ni za kog drugog osim sebe.

Abu Jamaa kaže kako su drugi Sirijci njegovi porodicu opljačkali dva puta - ukrali su njegov mobitel i novčanik njegove supruge. Uglavnom preživljavaju tako što prose ili im se neki stranac u prolazu smiluje i da nešto hrane.

"Živo ovdje je težak kao i u Siriji. Ipak, tamo nema više ničeg čemu bi se mogli vratiti. Ne možemo se vratiti. Moram misliti na svoju djecu", kaže Abu Jamaa.

Još jedna sirijska porodica koja živi nedaleko od njih skuplja plastične boce i prodaje ih. Druga familija pravi kafu u hrđavoj posudi i pokušava je prodati strancima koji prolaze. Svi rade šta je u njihovoj moći kako bi preživjeli, a ponekad i bježe od policije koja ih često tjera. Oni odu, pa se opet vrate.

"Gdje ću drugo? Kako se mogu vratiti svojoj kući?", kaže jedan od njih. Ovaj bivši bivši obućar iz Aleppa ovdje živi već četiri mjeseca sa suprugom i djecom. Nakon što je krijumčarima platio iznos od 250 dolara da ga prevezu preko granice Turske, oni su mu ukrali ostatak novca. Objašnjava da je to česta priča među izbjeglicama.

"Tu nisam samo ja. Pogledajte koliko je ljudi ovdje. Gledam ih svaki dan. Uskoro će zima. Turci mi kažu da se vratim u Siriju. Ali moja je kuća uništena. Nemam se čemu vratiti", kaže ovaj čovjek.

Za vrijeme rata prije tri i po godine, više od 3 miliona Sirijaca napustilo je svoju zemlju tražeći utočište u susjednoj Turskoj, Libanu, Jordanu i Iraku. Podaci UN-a kažu kako je milion i 300 hiljada Sirijskih izbjeglica došlo u Tursku, kako legalno, tako i ilegalno. Turska se trenutno bori kako bi pružila podršku ogromnoj izbjegličkoj populaciji, a Ankara troši oko 2,5 milijardi dolara kako bi osigurala smještaj za izbjeglice koje stalno dolaze.

Više od pola miliona njih su neprijavljeni i uglavnom žive u kampovima, gdje su prepušteni samima sebi. Širom zemlje se mogu vidjeti na raznim mjestima: kako prose na ulici, rade građevinarske poslove kako bi zaradili koji novac, te spavaju na autobuskim stanicama bez krova nad glavom. I dok su neki Sirijci ovdje pronašli svoj dom, većina njih kažu kako im je život pravi pakao.

Većina Sirijaca koji prelaze granicu ne znaju kome se obratiti za humanitarnu pomoć i zdravstvenu zaštitu, kao niti smještaj. Većina izbjegličkih kampova u Turskoj je popunjena. Mnogi od njih kažu kako su sa novcem koji su uspjeli ponijeti sa sobom iz zemlje pokušali iznajmiti neki prioatni smještaj, ali su ostali prevareni i bez krova nad glavom, sa ukradenim novcem.

"Krov nad glavom je najveći problem, to je trenutno najveća briga. Jednostavno nema dovoljno financijskih sredstava kako bi se Turska ili neke međunarodne organizacije pobrinule za veliku izbjegličku krizu. Postaje sve gore, a naznaka za prestanak rata nema", kaže Andrew Gardner iz turskog Amnesty Internationala.

"Čak i kad bi Turska mogla otvoriti dovoljno kampova za izbjeglice, to opet nije dugoročno rješenje situacije. Primarna odgovornost je na državi, ali je važna i međunarodna pomoć u ovakvim kriznim situacijama", dodaje Gardner.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: