Svijet
0

Samit smirivanja unutrašnjih strasti i podrške Balkanu

FENA
Prvi dvodnevni samit lidera Evropske unije nakon što su Irci referendumom prošle sedmice odbacili Lisabonski ugovor o reorganizaciji zajedničkih institucija Unije i novim principima odlučivanja - počinje u četvrtak kasno popodne u Bruxellesu.

Samit počinje u uvjerenju da će jedinstvo EU-a kao i u mnogim krizama do sada biti spašeno, da će proces ratifikacije reformskog ugovora biti nastavljen te da usprkos negativnom ishodu irskog referenduma, neće doći do početka realizacije stare francuske ideje o Uniji u "više brzina".

"Dvodnevni samit u Bruxellesu bit će prilika da saslušamo irskog premijera Briana Cowena, koji će zasigurno imati mnogo toga da nam objasni u vezi s ishodom nedavnog referenduma. Ali ono što znamo već sada jeste da postoji volja većine članica Unije da se s ratifikacijom nastavi, da se dokaže da Lisabosnki ugovor nije mrtav i da EU jeste dobila nove probleme, ali da nije u krizi", izjavio je visoki predstavnik za zajedničku međunarodnu politiku i sigurnost, Javier Solana, koji po službenoj dužnisti također učestvuje u radu samita.

Ovakve predsamitske poruke su ipak optimističnije od realnosti. Najveće konkretno (neretoričko) ohrabrenje „samitu smirivanja strasti“ donosi britanski premijer Gordon Brown, koji je uspio uvjeriti oba doma britanskog parlamenta da podrže Lisabonski ugovor, iako je, prema saznanjima dopisnika Radija DW, u Bruxellesu vladao strah od reprize 2005. godine kada je Velika Britanija, iako na to nije bila obavezna, najavila referendum o prijedlogu prvog zajedničkog ustava nakon što je na prva dva referenduma, u Francuskoj i Holandiji, predloženi ustav EU odbačen.

Odmah nakon iskazane kolebljivoti zvaničnog Londona, zajednički ustav je odbačen, da bi se tek u decembru prošle godine došlo do jedinstvenog kompromisnog rješenja u vidu Lisabonskoga ugovora.

Do raspleta ipak neće doći lako i brzo jer iz nekih, istina manjih i mlađih članica Unije, poput Grčke, do Bruxellesa su uoči samita stigli pesimistični signali u vezi s ratifikacijom Lisabonskog ugovora. Vrlo je moguće da se radi o taktiziranju Atine kako bi se isposlovale još bolje pozicije u pregovorima s Makedonijom oko imena.

Ali sve dok ga ne ratificiraju sve zemlje članice, Lisabosnki ugovor ne postoji, on nije živ. Do oktobra, kada je planirano novo zasjedanje lidera EU-a i ima i nema vremena, ali u svakom slučaju to će biti samit konkretnijih zaključaka i odluka 27-sedmorice o budućnosti Evropske unije.

Bez dogovora o unutrašnjoj reorganizaciji i novom načinu glasanja u Vijeću ministara EU-a i Evropskom parlamentu, nema legalnog osnova ni za proširenje, jer je važećim Ugovorom iz Nice Evropska unije "kapacitirana" na 27 članica koliko već ima.

Bez Lisabonskog ugovora ugroženo je pristupanje čak i Hrvatske ako jednoglasnom odlukom svih članica Unije ne bi došlo do usvojanja posebnog amandmana o proširenju na 28 članica, što će Njedmačka i Francuska zasigurno podržati.

Sve ostale zemlje zapadnog Balkana i ovaj put će se morati zadovoljiti samo porukama ohrabrenja o "evropskoj perspektivi cijeloga jednog područja koje je okruženo članicama Unije". Dobro je također što ni planirana pomoć ovoj regiji za nastavak reformi neće izostati, jer se ova pitanja ne propisuju odredbama evropskih ugovora.

Na samitu će, kako se očekuje, biti pozrdavljena činjenica da su sve zemlje ovog područja potpisale sporazume o stabilizaciji i pridruživanju i da su dobile svoje pakete uslova za bezvizni režim. Istim putem će se nastaviti.

Pravno-proceduralno, zemlje zapadnog Balkana bi mogle neometano napredovati ka kandidatskom statusu, ali da li će ga i kada dobiti, to je sigurno mnogo teže pitanje danas nego što je bilo prije irskog referenduma, jer među glavnim porukama odaslanim prošle sedmice iz Dublina su i signali protiv prebrzoga i olakog proširenja.

Međutim, vođena realpolitičkim stanjem činjenica, evropska se politika proširenja do sada pokazala mnogo fleksibilnijom nego što su njeni propisi, odluke i zaključci, što po sadašnjem raspoloženju Bruxellesa ne bi trebalo izostati ni u slučaju Balkana. Pod uslovom da svaka od zemalja tog područja nastavi s vlastitim pripremama za punopravno članstvo po uzoru, recimo, na Sloveniju, Estoniju ili Slovačku.